-Vjerujem da će mi Bog dati snage da nahranim sve usamljene lešinare bez uniforme, da ću zadovoljiti sve koji mrze i dobijaju novac za to; svi neka krenu, sada je pravi trenutak, napadnite, optužite Svetozara Marovića za sve. Siguran sam da će svima biti lakše poslije toga - tako je govorio Marović prije više pet godina, kada su u slučaju Zavala uhapsili njegovog rođenog brata Dragana. Danas Svetozar Marović ćuti, broji drugi od trideset pritvorskih dana.
Gore, dolje i opet gore: Marović je počeo kao pripravnik u Skupštini opštine Budva, ubrzo je izabran za predsjednika Saveza socijalističke omladine u ovom gradu, a zatim i za predsjednika Socijalističke omladine Crne Gore. Od starta se suprostavljao ,,zarđaloj partijskoj mašineriji“. Nije se libio da traži smjene nesposobnih komunističkih kadrova uz komentar : ,,Ko nije u formi mora na klupu“. Javno se oštro suprostavljao posrednim izborima i tadašnjem delegatskom sistemu. Usudio se da 1984. godine štampa pamflet ,,Prestanite sa izbornim prevarama“, što mu je donijelo, u to vrijeme, ne baš zahvalan imidž ,,partijskog disidenta“, pa su ga funkcioneri iz viših komunističkih foruma proglasili za ,,zločesto dijete“. Imao je smisla za kreaciju da bi razbio okoštale strukture: jednom je sazvao sjednicu Predsjedništva Republičke komisije SSO na Skalinama na ušću Ribnice u Moraču, pod vedrim nebom. U Budvi sa Ljubišom Ristićem, beogradskim režiserom osniva ,,Grad - teatar“ i opet, dovođenjem ,,raznih sumnjivih tipova“, kao što su Matija Bećković i Milomir Marić ponovo se zamjerio ondašnjim drugovima pa se njegovom djelatnošću pozabavio sam Centralni komitet SK. Skrajnut je (formalno: podnio je ostavku) sa republičkih funkcija, ali je u Budvi dobio mesto direktora Uprave javnih prihoda, a kasnije i predsjednika gradske vlade.
AB revolucija: ,,Antibirokratska revolucija“ krajem 1989. i početkom 1990. zatekla ga je na mjestu gradonačenika Budve. Podnio je ostavku na funkciju u gradskoj vladi i priključio se grupi ,,mladih, lijepih i pametnih“. Postao je član vodećeg crnogorskog tria u kojem su bili i Momir Bulatović i Milo Đukanović koji su obećavali „novu razvojnu filozofiju“. I tada je pokušavao da pomiri - nepomirljivo. Često odustajući u posljednji čas. Tako se uoči 14. kongresa SKJ zalagao se za reforme i podjelu tadašnje komunističke partije na dvije stranke: komunističku i socijalističku. Ali, odbio je da potpiše dokument tadašnjih crnogorskih i bosanskih komunista - reformista. Nakon januarskog prevrata u Crnoj Gori Marović dobija funkciju u Predsjedništvu CK SK CG, a zadužen za ideologiju; bio je i član Predsjedništva Crne Gore, generalni sekretar Demokratske partije socijalista, potpredsjednik DPS-a i poslanik u crnogorskom i saveznom parlamentu. Tri puta je biran za predsjednika Skupštine Crne Gore. Predložen je 1992. godine za predsjednika Jugoslavije, ali se Slobodan Milošević, ipak, odlučio za Dobricu Ćosića. Tada je izjavio: ,,Nelagodno sam se osjećao zbog ubjeđenosti da sam predložen za posao za koji nemam iskustva niti znanja. Srećom sve je dobro završeno i za državu i za mene“. Dobrica Ćosić je, nesuđenom konkurentu, uzvratio: ,,Taj mladić, vrlo obrazovan, ume suptilno da misli i lepo da se izražava“. Marović se u međuvremenu specijalizovao za glavnog ideologa partije Saveza komunista Crne Gore. Bio je i predlagač novog imena – Demokratska partija socijalista. Smatraju ga i idejnim tvorcem ,,Rata za mir“ koji je ,,Pobjeda“ publikovala za vrijeme dubrovačke ratne avanture crnogorskih rezervista.
Smisao za biznis: Njegovi oponetni, u partiji i van nje, često su znali da Marovićeve, ponekad teško razumljive političke monologe, definišu kao “šampionsku demagogiju”. Neki nekadašnji bliski prijatelji su ga, godinama kasnije, prikazivali kao čovjeka “spremnog da vješto krije svoje lične interese” (Momir Bulatović). Upravo je Momir Bulatović u knjizi “Pravila ćutanja” plastično objašnjavao drugu, utilitarnu, stranu Marovićeve ličnosti, tvrdeći da mu je baš Marović priznao da je na nezakonit način došao do prvih velikih para.
Biranje prave strane: Za predsednika Skupštine Crne Gore izabran je 1994. godine. Mandat je izgubio nakon vanrednih republičkih izbora aprila 2001. jer se njegovom reizboru usprotivio Liberalni savez. Postao je poslanik i predsjednik Odbora za međunarodne odnose. Umjesto fotelje predsjednika Skupštine Crne Gore, dobio je fotelju predsjednika Skupštine Jadranskog sajma u Budvi gdje je do tada bio predsjednik Upravnog odbora. Za vrijeme raskola u Demokratskoj partiji socijalista 1997. godine, sukoba njenog tadašnjeg lidera i predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, premijera i potpredsjednika partije, Marović je pokazao vještinu da se svrsta - na pravu stranu. Podržao je Đukanovića koji je tada napravio odlučujući otklon od politike Slobodana Miloševića. Tada se Crna Gora - ne zvanično, ali stvarno - opredijelila za put ka nezavisnosti, a Marović je spremio nove stranačke dokumente DPS-a iz kojih su izbačene sve odrednice koje se odnose na SRJ. Marović je imao izuzetno zna- čajnu ulogu u smirivanju tenzija koje su 1999. godine izazivali pripadnici Sedmog bataljona. Njegova posjeta Rožajama uvjerila je tada Bošnjake da će ih država Crna Gora zaštiti od provokacija ove ,,produžene ruke“ Slobodana Miloševića, koja je i formirana da izazove nerede i nemire u Crnoj Gori. Tadašnja Deklaracija o miru, koju je Marović osmislio i potpisao skupa sa Predragom Bulatovićem i drugim poslanicima u parlamentu, možda je bio ključni uslov da u Crnoj Gori, u jeku NATO napada, ne izbije građanski rat. I kasnije je znao da mudro balansira. Za predsjednika ,,redefinisane“ državne zajednice i predsjednika Savjeta ministara SCG izabran je 7. marta 2003. U inauguracionom govoru sporazum koji je doveo do stvaranja nove labave unije opisao je kao - ,,prvi demokratski sporazum između Srbije i Crne Gore ikada postignut“.
Izvinjenja: Znao je da odredi vrijeme za poteze. U jesen 2003. najprije uputio izvinjenje ,,za sva zla koja je bilo koji građanin Crne Gore i Srbije učinio bilo kome u Hrvatskoj“, a nakon par mjeseci slično je ponovio i u Sarajevu, obraćajući se građanima Bosne i Hercegovine. Internacionalna liga humanista 2007. proglašava ga za mirotvorca. O svojoj karijeri Marović je jednom rekao:,,Možda je moja politička karakteristika trpljenje, to što sam uvijek negdje između, što vjerujem u neku mjeru“. Međutim, njegova politička karijera ne može se pohvaliti mjerom i dosljednošću: dva puta se u crnogorskom parlamentu, kao njegov predsjednik, energično protivio donošenju Deklaracije o suverenosti Crne Gore. Ipak, uoči referenduma vratio se iz Beograda i predano agitovao za suverenu Crnu Goru i bio akter referendumske kampanje… Rječito ćutanje Danas je Svetozar Marović glavni lik najveće korupcionaške afere u Crnoj Gori u posljednje dvije decenije. To je, stvarno, kraj jedne ere. - Za dvadeset i pet godina advokature nijesam vidio čovjeka koji je na hrabriji način i, što bi Crnogorci rekli, muškije dočekao odeluku o pritvoru, svjedočio je Marovićev branilac Zdravko Begović nakon sasalušanja kod sudije za istrage. Izgleda kao da je jedna zvjezdana politička karijera okončana. Ali, ko stvarno poznaje biografiju najpoznatijeg Grbljanina - ,,intelektualca među političarima”, “čovjeka koji miri nepomirljivo“, „šampiona retorike“ - može komotno da upotrijebi onu čuvenu filmsku sentencu - nikad ne reci nikad. (Pobjeda)
