Piše: Vladimir Gligorov
Ukoliko bi se sa tim glasanjem došlo do odluke, recimo tako da ona osoba koja dobije najviše glasova i pobjedi, to bi moglo da znači da bi, u zavisnosti od broja partija, ne naročito veliki broj glasova bio dovoljan za pobjedu. Drukčije rečeno, razlika između broja glasova koji je potreban za pobjedu i recimo proste većine bi mogla da bude prilično velika. Što je važnije, izabrana osoba ne bi morala da valjano predstavlja preovlađujuće vrednovanje glasača. Ovo posljednje se može dogoditi ako je, recimo, najveći broj glasova otišao osobi koja je inače nepopularna kod većine glasača. Uzmimo da je riječ o tri stranke, gdje kandidat jedne ima najveći broj prvih izbora, ali ga glasači druge dvije stranke stavljaju na posljednje, treće u ovom slučaju, mjesto iza oba ostala kandidata.
Drugi krug glasanja služi tome da glasači mogu da odlučuju strateški, kako se to kaže, mogu dakle da glasaju za drugog najboljeg kandidata. Što može da ima za posljedicu, kao upravo na ovim regionalnim izborima, da kandidat koji ima najviše glasova u prvom krugu, što će reći najvećem broju glasača je on ili ona prvi izbor, dakle da taj kandidat izgubi u drugom krugu, jer nema dovoljnu podršku glasača kojima je on ili ona drugi najbolji izbor. Ovo, nije, potrebno je zapaziti, a zbog čega sam sve ovo i napisao, nekakva posebna izborna strategija, primjenjena samo za ovu priliku, te kako ne bi pobjedili kandidati jedne stranke, u ovom slučaju Nacionalnog fronta. To je karakteristika izbornog sistema, koji je prihvaćen upravo zato da bi se omogućilo da do izražaja dođe volja većine, mada to, jasno je, nije baš najjednostavnije. Ali može se svakako tvrditi da nije isto da li većinu predstavlja osoba za koja glasaju oni kojima je ona prvi ili drugi izbor, ili ona koja je zapravo najgori izbor za većinu glasača.
Ovo je jedan način da se, sa jedne strane, izbornim sistemom ne utiče na broj stranaka, a da se, sa druge strane, ne izgubi demokratska vrijednost izbora, koja se ogleda u tome da izabrani kandidat predstavlja većinu glasača. Prvi dio prethodne rečenice obično buni komentatore. Ovo zato što se polazi od pretpostavke da je broj stranaka zavisi od toga do koje su mjere interesi glasača različiti, što se na izborima iskazuje, dok oni sami ne utiču na to koliko će se partija na samim izborima pojaviti. Ovo, međutim, nije tačno.
Uzmimo da francuski glasači ne mijenjaju svoju partijsku pripadnost ili glasačku opredjeljenost, ali da se odlučuje jednokružnim glasanjem i da se smatra izabranom osoba koja dobije najviše glasova. U tom slučaju bi se do istog rezultata došlo ako bi se partijske koalicije dogovorile prije izbora, otprilike isto tako kao što je do izričitog ili prećutnog dogovora došlo kod drugog kruga glasanja. Ovo se u ranijoj političkoj nauci zvalo Diveržeov zakon. Naime, ukoliko je na snazi engleski sistem, trebalo bi očekivati da se ustali dvopartijski sistem. Na izborima svako glasa za svoj prvi izbor, jer je mogućnost strateškog glasanja veoma ograničena.
Što ne znači da izborne strategije nema, ili da glasači prilagođavaju svoja shvatanja dvopartijskom sistemu. Nikakve ideološke konverzije ili interesno licemjerje nisu potrebni. Koaliciona politika se samo vodi unutar stranaka ili stranačkih koalicija, a ne između prvog i drugog kruga glasanja. U Americi se donekle koristi dvokružni sistem, jer se najprije bira kandidat unutar svake od dvaju stranaka, a potom se bira između njihova dva kandidata. Strateško glasanje se obavlja unutar stanaka, gdje se glasa za onoga ko ima izglede da pobijedi, a ne uvijek za onoga ko je prvi izbor pojedinog glasača, dok se na opštim izborima glasa upravo za svoj prvi izbor, jer i ima samo dva kandidata.
U Francuskoj, a i u mnogim drugim zemljama, svakako u Evropi, partijska pripadnost je važna, sadrži neke elemente ideološke odanosti sebi i društveno bliskima, pa se ili koristi proporcionalni sistem, koji omogućuje da svi glasaju za one koji su im prvi izbor, a koalicije se sklapaju poslije izbora, ili se koristi dvokružni sistem (ili neki sistem rangiranja). Cilj je, međutim isti: da se ipak nekako izbornim sistemom omogući da svako može da sačuva svoj ideološki identitet, da se tako izrazim, a da ipak izabrana osoba predstavlja većinu. I jedno i drugo doprinosi demokratskoj legitimnosti, koja je izuzetno važna za političku stabilnost.
Usljed toga, bilo bi potrebno da Nacionalni front pridobije konzervativne glasače u tom smislu da im bude drugi najbolji izbor, jer je teško vidjeti da bi mogli tu prećutnu koaliciju da ostvare sa socijalistima. Ovi posljednji, opet, glasanjem za konzervativce u drugom krugu to onemogućuju. To je sve više politička strategija u evropskim demokratskim zemljama. U manje stabilnim demokratijama, gdje su ideološka opredeljenja fluidnija, da se tako izrazim, manjina, posebno nacionalistička, ima veće izglede. A onda su tu neprijatelji od kojih je potrebno zaštititi naciju – i eto nas na Balkanu.
(autor je profesor Bečkog instituta za strateške studije)
(novimagazin.rs)
