Piše: Marija MITROVIĆ
Poslije Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata i Podgoričke skupštine, šanse Crne Gore da se po ko zna koji put uzdigne iz pepela, bile su male. Ali, da li su velike sile i Srbija zaista vjerovale da će nepokorni crnogorski narod pognuti glavu pred njihovim bajonetima?
Božićni ustanak predstavlja samo početak jedne borbe koja je trajala sve do smrti posljednjeg zelenaša. I ne, ne pristajemo reći da je njihova borba bila uzaludna i bez rezultata. Ona je u jednom teškom i krvavom vremenu čuvala u sebi ideju začetu onda kad je i stvorena Crna
Gora, ideju da je to zemlja koja nikad neće svojevoljno staviti okove i utamničiti svoje parče plavetnog nebo. Crnogorski zelenaši su heroji svog vremena, ali i svakog budućeg.
Biografija: Savo Raspopović je rođen 1879. godine. u Martinićima. Živio je u Baru, đe je do Prvog svjetskog rata bio policijski žandarm. Nakon austrougarske okupacije, brzo se istakao kao hrabar i nepokolebljiv junak, ali i nemilosrdan u borbi za slobodnu Crnu Goru. I nakon nasilne aneksije od strane Srbije, Raspopović ostaje na pravoj strani istorije i pridružuje se crnogorskim zelenašima – borcima Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore. Uprkos tome što mu je porodica (žena i troje malo đece) bila na udaru srpskih vlasti, nije odustajao od borbe koju je neprastano vodio sa srpskim vojnicima u Baru i njegovoj okolini.
Istorijski arhivi sadrže veliki broj dokumenata koji svjedoče o obračunima Raspopovićeve čete sa okupatorom, poput onih u Mikulićima, na Rumiji, u Vladimiru (okolina Bara).
Najpoznatija Savova akcija: Najpoznatija akcija Savove čete desila se 1922. godine, kada je sa družinom zaustavio voz koji je saobraćao na liniji Bar-Virpazar. Tom prilikom su zelenaši pobiližandarme koji su bili u vozu, ali su putnike oslobodili. Savo im se tada obratio riječima: „Zakumio me Jovan Plamenaca da ne bijem Crnogorce“. Za njegovu hrabrost i viteštvo uskoro su čuli iprotivnici, te su raspisivali poćernice i obećavali silne nagrade onome ko uhvati ili ubije crnogorskog junaka, ali sve je to ostalo bez uspjeha. Bilo ga je nemoguće zarobiti!O tome ko je bio Savo Raspopović najbolje svjedoči, crnogorski političar, konzul i diplomata, koji je u svojim memoarima „O ljudima i događajima – sjećanja jednog federaliste“ opisao i svoj posljednji susret sa Raspopovićem, koji se desio u Rimu. Između ostalog, piše i ovo:
“Jednom se sretoh sa Savom Raspopovićem, pristalicom Jovana Plamenca, koji mi reče:
- Ja već vidim kud je ovo krenulo! Neka ide đe god ko hoće, a što se mene tiče ja ću pravo u Crnu Goru i poginuću za njenu slobodu. Dvije suze zablistaše u njegovim lijepim plavim očima, a njegova gusta, plava brada zadrhta.
- Vala, ako se to dogodi a ja budem živ, spjevaću ti jednu pjesmu - rekoh mu.”
Tako je i bilo. Nakon što je čuo za Savovu pogibiju, Jovićević je napisao pjesmu “Na grobu jedanaest osvetnika”, objavljenu u listu “Amerikanski Glas Crnogorca”, u Čikagu 1924. godine.
Okupatorski vojnici, uspjeli su da na prevaru ubiju Sava Raspopovića i njegovu četu. To se desilo 28.12. 1923. godine u Rubežima, u blizini Nikšića. Žandarmerija, na čelu sa kapetanom Milanom Kalabićem, sreskim načelnikom Živkom Kosovićem i županom Milovanom Džakovićem, opkolila je kuću Marka Draškovića u kojoj su boravili komiti i bezuspješno ih pozivala na predaju. Raspopovićeva družina je ostala dosljedna svojoj ideji smrt ili sloboda, i nijesu dozvolili da ih uhvate žive. Tu četu su sačinjavali: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer, Marko Raspopović, Miloš Kovačević, Majo Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija Pejović, Golub Vujović, Miloš Pejović i Radovan Bigović. Srpski vojnici se nijesu zadovoljili time što su (na prevaru) ubili crnogorske junake, nego su svoje zločinačke porive zadovoljavali kasapljenjem mrtvih tijela, a onda su ih stavili na jedna kola i odvezli do crkve Svetog Vasilija Ostroškog, đe su se slikali sa njima. Ta vrsta samodokazivanja je vjerovatno bila izazvana potrebom da se osvete za strah koji su svojevremeno preživljavali od ovih velikana ljudskoga roda. Znao je da će poginuti, ali to nije bilo važno sve dok je bio siguran za šta će poginuti – za slobodu svoje Crne Gore! Njegova nepokolebljivost, hrabrost, odlučnost i dosljednost, dali su primjer ostalima kako se bori za ono u šta se vjeruje i kako se nikad ne odustaje, ma koliko vremena bila teška. I to nije važilo samo za 1923. godinu, to važi i za 2015. i važiće za vijek vjekova. Eto odgovora zašto je Savo Raspopović tako veliki i zašto ga se treba śećati i ovog 28. decembra, ali i svakog narednog!(Izvori i literatura: Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer, Novak Adžić, Cetinje 2003. godine)
