Saopštenje Đurišića prenosimo u cjelosti:
Nekadašnji industrijski, kulturni, obrazovni centar Crne Gore, bio je grad koji je u toku svog ekonomskog razvoja od 1948. do 1991. godine udvostručio broj stanovnika. Međutim, od 1991. do popisa 2003. god. broj stanovnika u Nikšiću se povećao svega 1,7 odsto, a u periodu od 2003. do 2011. god. taj broj se smanjio za 3,77 odsto i tako dostigao broj stanovnika iz 1981. god. Sa ovim trendom smanjenja broja stanovnika u nikšićkoj opštini uzimajući u obzir strukturu migracionih kretanja i značajno smanjenje prirodnog priraštaja možemo očekivati na sledećem popisu da će naš grad imati broj stanovnika kao 1961. god. Ovakva očekivanja i ne čude ako znamo da se privreda grada već nalazi na nivou iz 1948. godine. Broj stanovnika samo prati privredna kretanja.
Sva značajna preduzeća Nikšića su nastala u poslijeratnim godinama i obnovljena su ona koja su postojala i prije Rata. Nikšićka preduzeća, osim u razvoju ovog grada, intenzivno su učestvovala u razvoju Crne Gore, izgradnjom brojnih puteva, tunela, privrednih i stambenih objekata, kao i hotelske infrastrukture.
Devedesete godine je obilježio rat u regionu, ali ne i na području Crne Gore. Pa kako je moguće da, iako na našoj teritoriji nije bilo ratnih razaranja tih devedesetih godina, mi ni 16 godina nakon svega ne možemo da se oporavimo? Zašto je privreda u Nikšiću razorena iako nije bilo rata i zašto nam demografski podaci ukazuju na značajne gubitke u ljudstvu, kao da rat traje upravo na našoj teritoriji sa tendencijom da će se nastaviti i intenzivirati? Odgovor na to je fenomen, poznat kao anti-birokratska revolucija.
U toj takozvanoj revoluciji, koja se odvijala na Žutoj gredi i preko ulice, pao je režim koji je izgradio i obnovio državu vrlo brzo nakon II Svjetskog rata, a vlast preuzimaju „reformisani komunisti“ pod nazivom Demokratska partija socijalista. Od te reformacije pa na ovamo svi ekonomski i demografski podaci ukazuju na strmoglavo propadanje, koje je iz godine u godinu sve intenzivnije. Sva ta materijalna razaranja i svi demografski gubici mogli su biti slični i da se vodio rat protiv okupatora.
U kvazi revoluciji, koja traje već četvrt vijeka, životi građana su postali bezvrijedni za ljude na vlasti, a lično bogaćenje njihov jedini cilj. Planski i smišljeno su uništili poljoprivredne, industrijske i turističke resurse, i unazađen je obrazovni i zdravstveni sistem, sa ciljem da se stvori osiromašeno stanovništvo, pogođeno ne samo materijalnim, već i zdravstvenim tegobama. Na taj način, građani postaju zavisni od socijalnih davanja i prijevremenih penzija, samim tim i od volje ljudi na vlasti koji im ih po milosti mogu udijeliti ili oduzeti. Niko se više ne pita: otkud državnim službenicima i njihovim rođacima toliko bogatstvo, u državi u kojoj mnogi penzioneri imaju primanja manja od 130 eura? Godinama se vlada na izmišljenim podjelama po: nacionalnoj, vjerskoj, jezičkoj i drugoj pripadnosti. I dok se u nemaštini i bolesti svađamo sa rođacima i komšijama ko je za Ruse, a ko za Amerikance, ko je za NATO, a ko protiv, oni sa zadovoljstvom u svoje džepove trpaju i poslednja zrna nade.
Svak ko magistralnim putem ka Podgorici napušta Nikšić, vidi i osjeća krunu njihove devastatorske vladavine. To je deponija otpada koja se uz neprijatan miris sa Budoša nadvija nad gradom. Raste iznad tunela prijeteći da će ubrzo da se uruši i da zatrpa taj izlaz kojim ljudi žurno napuštaju Nikšić, grad kojeg nema.
Nama nije potrebna država u kojoj će opet sve zavisiti od jednog čovjeka. Nama su potrebne jake institucije koje će biti stabilne i koje će nadživjeti brojne generacije ljudi i garantovati im sva prava, ljudska i građanska.
Mi više ne pristajemo na podjele. Želimo demokratsku smjenu vlasti. Želimo fer izbore. Jednake šanse za sve u obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Želimo dobru zakonsku regulativu i neselektivnu primjenu iste. Profesionalno sudstvo. Uređeno tržište sa jasnim pravilima za poslovanje, bez povlašćenih preduzeća i banaka.
Nikšić je grad u našem srcu, i nećemo dozvoliti njegovo dalje uništavanje. Bez obzira kojoj stranci pripadamo, da li smo za NATO ili ne , da li navijamo za ovaj ili onaj fudbalski tim, nećemo dozvoliti da budemo izigrani i da nam mimo bitnih tema budu nametnute one potpuno nevažne za nas i za naš grad. Samo svi zajedno možemo dovesti do oporavka kako Nikšića, tako i cijele Crne Gore.
Zato zajedno u pobjede, a ne u podjele!!!
