REPORTAŽA: Bitka sa vremenom u svakom udarcu dlijeta

Piše: Jovan NIKITOVIĆ

Kažu da rad oslobađa i pozitivno utiče na psihu čovjeka. Stanovnike ZIKS-a rad sigurno ne može osloboditi u bukvalnom smislu, ali može da im pruži osmočasovni zaborav i šansu da postanu bolji i korisniji ljudi. Pružena im je prilika da svakodnevno, pod krovom nekoliko zanatskih radionica, rezbare, bruse, kuju i sklapaju najrazličitije predmete i namještaj. Neka od tih djela liče na prava umjetnička i ubjedljiv su dokaz da je čovjek biće sa više talenata, koji se najčešće iznenada otkrivaju i vremenom ostvaruju.

Druženje sa drvetom

Početkom protekle nedjelje, Zavod za izvršenje krivičnih sankcija ličio je na dobro uređenu zajednicu. Na prvi pogled, ništa ne otkriva da se iza žičanih ograda i rampi nalazi nekoliko stotina zatvorenika, osuđenih za najrazličitija krivična djela.

Dok koračate širokom ulicom, koja od glavne rampe vodi prema paviljonima, imate utisak da prilazite nekom plodnom seoskom imanju. Prostrane livade, lijepo uređene kuće, sređeni drvoredi... Jedino vas visoka bodljikava žica upozorava da ipak ulazite u prostor u kojem sloboda nije ograničena jedino - pticama.

Tek kada se, nakon otprilike 300 metara, pred vama otvore teška metalna vrata, a dobrodošlicu vam poželi nekoliko uniformisanih policajaca, shvatite da ulazite u prostor služenja kazne. Toga dana, ekipa Pobjede posjetila je zanatske radionice u muškom dijelu zatvora, u kojima neki osuđenici svakodnevno provode po sedam-osam sati, radeći najrazličitije poslove.

Prvo smo ušli u rezbarsku radionicu. Zatičemo tri zatvorenika kako pod nadzorom predano obrađuju omanje komade drveta. Jedan od njih je i P. B. koji je dlijetom rezbario crnogorski grb. Ovakav vid angažovanja mnogo mu znači. Kaže da mu brzo protekne vrijeme i manje misli na ono što je uradio. U zatvoru je zbog prodaje droge.

- Znači mi ovo puno, kako da ne. Maknem se iz sobe. Imam obaveze, dan mi je ispunjen, radim nešto dobro – kaže on.

Budući da je po zanimanju električar, prvi put se u zatvoru sreo sa obradom drveta. Mislio je da se neće snaći, ali htio je da proba. Kaže, krenulo mu je.

- Potrebno je dvadesetak dana da se završi ovaj grb. Malo sporije radim, tako da mi treba više vremena. Ovdje sam sedam i po sati, a dani nekako lete – priča P. B.  

Do njega sjedi N. M. koji je osuđen zbog ubistva. Na svom parčetu drveta već je izrezbario figure starca i starice, koji uz ognjište sjede ispod drveta. Po zanimanju je pravnik, a tek je nekoliko mjeseci u kontaktu sa drvetom i dlijetom. Kaže da ga zanimaju motivi iz seoskog života i Biblije. Nije ni pretpostavljao da će umjeti nešto da napravi u drvetu.

-  To je neki dar koji čovjek ima u sebi. Ovo je spas za svakoga u zatvoru. Prolazi vrijeme, čovjek je aktivan, koristan. Što ne znamo, pomognu nam instruktori. To su stvari koje čovjek jednostavno nađe u sebi, usmjeri misli i kanališe ih negdje drugo. Budeš ispunjen, koristan – ističe N. M.

Buđenje talenata

U priču sa zatvorenicima uključuje se jedan od glavnih majstora i instruktora, koji je želio da ga u tekstu najavimo samo prezimenom Popović. Kaže da zatvorenici imaju slobodu da u drvetu rade kakve god hoće motive. Kada prvi put dođu u radionicu, priča Popović, uglavnom ne znaju čime bi se bavili. Poneko ima i prethodno iskustvo zanatlije.

- Uglavnom ih obučavamo. Međutim, imamo jednoga koji nikad u životu nije crtao, ali je ovdje pokazao veliki talenat. Prvi put je uzeo četkicu u ruke i uradio sjajne stvari. Imao je urođeni dar, ali to nije znao dok nije došao ovdje – kaže Popović.

Kroz osmogodišnje iskustvo sa zatvorenicima, ističe da je shvatio kako oni kroz rad na neki način ispoljavaju svoje kajanje.

- Najviše vole da rade motive koji se dotiču crkve, boga, uglavnom religijske priče. Kao da se iskupljuju za to što su uradili. Možda najviše zbog toga i dolaze – tvrdi Popović.

Ima dana, kaže, kada nijesu raspoloženi ni za život, a kamoli za rad.

- Uglavnom ne pričaju o svojim djelima, a ponekad se i zapanjim kada čujem njihove riječi – priča Popović.

Pokazuje nam i rezbarije zatvorenika D. P. koji je takođe osuđen zbog ubistva. Na njegovom komadu drveta već se jasno uočavaju konture srca, koje je po sredini razdvojeno, slomljeno. Na naše pitanje je li riječ o nekoj izgubljenoj ljubavi, D. P. nam odgovara da je zapravo u pitanju smrtni slučaj. Tri-četiri sekunde ćutimo. Gledamo u rad koji mu je naručio neko iz zatvora.

- Teške su to emocije. Ovdje sam već četiri godine. Ranije sam radio rezbariju – objasnio je D. P. i ponosno pokazao na izuzetno vješto izrezbarenu šahovsku garnituru koju je tih dana počeo da uljepšava detaljima.

Majstor Popović, zajedno sa svojim kolegom Milićem Boškovićem, vodi nas u obližnji izložbeni salon. Tamo zatičemo stolove i stolovače, ikone, kutije za nakit, drvene kutije nalik na knjigu sa motivima Manastira Ostrog. Bošković objašnjava da je sve na prodaju.

- Ljudi dolaze, kupuju. Jedan dio namještaja i predmeta ostaje za našu upotrebu, a ovaj dio u salonu je na prodaju – kaže Bošković.

 

Odlaze i dolaze

Iz rezbarske, put nas vodi u bravarsku i limarsku radionicu. Tamo zatičemo još nekoliko zatvorenika kako sa instruktorom vare i sklapaju rešetkaste i limene konstrukcije za ZIKS. Rade i po narudžbi. Majstor Bukilić objasnio je da prave klasičnu bravariju, limariju, oluke, vjetar lajsne, prozore, vrata, kapije... Jedan od zatvorenika, koji nije želio da mu pominjemo ime, kazao nam je da je u radionici izučio zanat.

- Po izlasku iz zatvora ovo može da mi bude korisno – rekao je on.  

Iz bravarske, ulazi se u radionicu za stolarsko-mašinsku obradu. Na sve strane složeni gotovi i tek započeti stolovi i stolovače. Dočekuje nas glavni majstor i šef radionice Ranko Ćetković. Kaže da zatvorenici hoće da rade, vrijedni su i poslušni.

- Ima ljudi različitih profila. Na obuku dolaze i ubice, preprodavci droge... Ima i povratnika – priča Ćetković.

Stalno razgovara sa njima. Ponekad mu se otvore i pričaju o svojim djelima.  

- Preprodavci droge i narkomani najčešće ne kažu da neće ponoviti djelo i obično se tako i desi. Vrate se. Sa druge strane, jedan zatvorenik mi je rekao da ništa nema svjetlije od zdravlja i slobode i da nipošto neće napraviti neko novo krivično djelo. Neki samo ćute. A ima i onih za koje bi rekao „milina od čovjeka“, a kasnije se ispostavi da su čak spremni i da ubiju i nanovo počine krivično djelo – priča Ćetković.

Nekad je iz ove radionice, prisjeća se on, izlazilo po 50 garnitura.

- Tada je radilo i više od 70 ljudi. Moralo se raditi. Zatvorenik je morao da izvrši zadatak. Ja mu napravim šablon i on mora da posluša. Ko hoće da ovdje nauči zanat, može da radi u bilo kojoj fabrici kad izađe na slobodu – tvrdi Ćetković.

Rad je zanimacija

Majstor Ćetković vodi nas do radnog stola zatvorenika T. M. koji je osuđen zbog ubistva. Zatičemo ga kako uklapa nogare u stolovaču. Kaže da je u zatvoru već četiri godine. Ranije je radio u zdravstvu, ali je imao amaterskog iskustva u radu sa drvetom.

- Svaki dan sam ovdje. Da nema ovoga, vjerovatno bih poludio u zatvoru sa drugima. Rad je zanimacija, čovjek se bar osam sati dnevno odvoji mislima od svog djela, od ljudi, svega što ga tišti. Teško je u zatvoru, pogotovo sa mlađim ljudima. Ja sam malo osijedio, pa se izgleda ne razumijem baš najbolje sa mlađima – kaže T. M.

Do njega, u velikom poslu i M. K. U jednom gradu na sjeveru, kaže, imao je svoje autobusko preduzeće. Osuđen je zbog šverca droge.

- Nijesam ranije radio ove poslove sa drvetom. Napravio sam jednu maketu kamiona, da imam kao uspomenu. Kad nema posla, dorađujem detalje na njemu. Znači mi ovaj rad, vrijeme brzo prođe. A tamo u krugu je, sa drugim zatvorenicima, katastrofa – priča M. K.

Teško breme

Posjetu smo završili u kancelariji instruktora Popovića, čiji prozori gledaju na rezbarsku radionicu. Odatle on, kaže, planira poslove i raspoređuje zatvorenike na različite zadatke. Iza stakla čuju se udarci čekića u dlijeto, turpija klizi po ivicama predmeta, a trojica zatvorenika-zanatlija, uronjena u posao, kao da svojim alatkama istovremeno i krune teško breme vremena. Oko njih, po zidovima i radnim stolovoma, raspoređeni završeni i započeti duborezački predmeti, vise tek oslikana platna.

A vrijeme otkucava. Bez milosti. Podsjeća ih na neumitnost kazne i izvjesnost života koji će morati da provedu daleko od spoljnog svijeta, njegovih ljepota i užitaka. Nemilosrdno vrijeme nanovo ih obeshrabri, pa ih opet uvede u svijet rada i korisnosti. I sve tako, od zaborava do zaborava. (Pobjeda, nagrađena reportaža)

 

Majstori zatvorenicima daju hljeb u ruke
 

Tokom obilaska radionica, ekipi Pobjede društvo je pravio i pomoćnik direktora ZIKS-a Slađan Raičković. Kao ljubazan i strpljiv domaćin, objasnio je da radionice imaju dovoljne kapacitete da zadovolje potrebe ZIKS-a, ali i da sa jednim manjim dijelom proizvoda izađu na tržište.

- Imamo vrhunske insrtuktore i majstore. Imamo zatvorenike koji apsolutno ništa nijesu znali, ali su za vrlo kratko vrijeme postali sjajni majstori. Najveća korist radionica je održavanje našeg sistema i osposobljavanje zatvorenika u procesu resocijalizacije, kako bi na slobodu izašli kao korisne i formirane ličnosti. Njima naši majstori daju hljeb u ruke, pa oni na slobodi mogu da se zaposle i izdržavaju svoje porodice. Ne možete nad svima uspješno izvesti taj proces resocijalizacije, ali im uvijek možete pružiti šansu – kaže Raičković i napominje da radno angažovani zatvorenici primaju i skromnu novčanu nadoknadu.

Svaki osuđenik prođe nekoliko vrsta provjera

Pomoćnik direktora ZIKS-a Slađan Raičković objasnio je da se, prilikom dolaska na odsluženje kazne, provjerava sklonost svakog zatvorenika. Osuđeno lice prvo dođe u karantin, a tamo sa njim rade psiholozi i ostali socijalni radnici. Oni, kaže Raičković, urade profil ličnosti, a na osnovu vrste krivičnog djela i visine kazne osuđenici se potom rapoređuju po paviljonima.

- Tokom tih intervjua oni kažu za šta imaju sklonost, šta su po zanimanju, šta bi voljeli da rade... Kada završimo procjenu, raspoređujemo ih na različite poslove. Po starom zakonu, rad nije bio obavezan. Sve je bilo na dobrovoljnoj osnovi. Novi zakon predviđa radno angažovanje svih, ali nam je ostavljeno godinu dana da se pripremimo i obezbijedimo radna mjesta. Moramo da proširimo kapacitete i da ih postupno uvodimo u proces rada. To su svjetski standardi – kazao je Raičković.

Zatvorenička kašika kriva za fasadu

Nova, odnosno renovirana upravna zgrada ZIKS-a, koja vas dočeka pri ulasku u ograđeni dio čitavog zatvorskog kompleksa, svakoga privlači svojom jednostavnošću i arhitektonskim rješenjima. Kada joj priđete na nekoliko metara, odmah uočite neobičnu fasadu. Mali grudvasti nanosi maltera, ofarbani u bijelo, u kombinaciji sa omanjim prozorima i crvenim crijepom neupućene mogu da asociraju da je čak riječ i o nekom muzejskom zdanju. Međutim, saznajemo da je fasadu još sedamdesetih godina radio neko od zatvorenika ZIKS-a. Svakoga dana, strpljivo i predano, malter na fasadu nanosio je kašikom! Od pomoćnika direktora ZIKS-a Slađana Raičkovića nijesmo uspjeli da saznamo ko je autor fasade, budući da je robijao davno, a u dosje najvjerovatnije nije upisan ovaj lucidni podvig jednog zatvorskog zanatlije.