Jedan od njih Pobjedin je sagovornik koji priča uz uslov anonimnosti. Već neko vrijeme je van pritvora u kojem je bio, ispostavilo se, bez krivice. Trudi se da zaboravi sve što se dešavalo tamo, posebno bube, kojima je zatvor preplavljen.
Šetnja, čitanje i spavanje svakodnevica su zatvorenika. Oni koji u četiri zida čekaju da se istraga završi nemaju puno mogućnosti. Dan traje duže, ali je ipak kraći od noći. U kasnim satima, priča on, čuje se svašta: jauci i vrištanje.
Tuku se međusobno, a ponekad se i čuvari uključe. Tvrdi da se čuju glasovi djevojaka, koje se dovode u posjetu ,,privilegovanim pritvorenicima“.
- Najteže je kad ostaneš sam sa sobom – kaže sagovornik.
Oklijevanje
Pregovori za razgovor trajali su danima. To je zatvor. Svako zna šta se tamo dešava, samo se ljudi prave ludi i ćute. Ponekad je tako bolje. Ne znam što bih ti rekao, a da ne znaš – kazao je ,,tokom pregovora“.
Njegova priča počela je sa distance, rezervisano i sa sumnjom da će priča biti osuđena na propast. Kaže da je teško zaboraviti sve te dane koje je proveo u pritvoru, za koji se na kraju ispostavilo da je bio neosnovan. Nema tih para koje mi mogu nadoknaditi to što nijesam gledao familiju, to što sam bio odbačen od porodice i društva i stavljen na stub srama, da bi se na kraju dokazalo da nijesam kriv – kazao je ovaj Podgoričanin.
Nerado se sjećajući tih dana, ispričao je šta se sve dešavalo u istražnom zatvoru dok je boravio tamo. Sve što je doživio, vidio i čuo ostaće mu u pamćenju, ali neke stvari, kako je kazao, zadržaće za sebe.
Ne mogu ti pričati o imenima ljudi sa kojima sam bio, iz poštovanja prema njima. Devedeset odsto ljudi tamo su nevini. Po priči, naravno. Ljudi se drže svoje istine i guraju tu priču do kraja. Ali, ima i onih koji zaista to jesu – priča on.
Sa ushićenošću je nastavio da priča o, kako ga je nazvao, ,,izuzetnom čovjeku“ kojeg će pamtiti dok je živ.
Kao sat
Funkcionisao je tako da sam po radnjama koje je obavljao tačno znao koliko je sati. Imao je svoj red kojeg se beskopromisno držao. A i mir, što ga je i činilo posebnim i čemu sam se divio – kazao je on.
Ukratko je ispričao da se radi o čovjeku iz jednog primorskog grada, koji je bio u pritvoru zbog navodne zloupotrebe. Prema njegovim riječima, ,,sve mu je bilo namješteno, jer nije sarađivao sa ljudima koji su se bavili prljavim poslovima“.
Takvih slučajeva ima koliko hoćeš. Na poziciji si, kad treba da slušaš, a nećeš. Zato ti slijedi kazna – tvrdi sagovornik Pobjede.
Kaže da je od početka znao da je nevin i da se to na kraju i dokazalo. Čovjek sa juga zemlje bio je, prema njegovim riječima– poseban.
Ustajao je rano, već oko 6.15 išao u prvu šetnju, u podne na ručak, a nakon toga čitao. Tako je provodio dane. Dešavalo mi se po nekoliko puta da mu se obratim, a da me ne čuje. Ništa nije moglo da ga iznervira, znao je skroz da se isključi. Imao je ono za čim svi težimo – mir i vjeru – priča sagovornik Pobjede.
,,Drogu ne donose tice“
On tvrdi da ima droge u zatvoru i to čak više, odnosno dostupnije nego na ulici. Na pitanje ,,odakle droga tamo, ko je donosi“, samo je kratko odgovorio Ne donose je tice, sigurno. Koliko puta si čula da je drogu pokušala da unese đevojka, majka, brat, sestra i o tome pisala. A koliko si puta čula da su uhapsili nekog svog čuvara zbog rasturanja droge? Nikada – postavio je pitanja i odgovorio na njih.
Telefon od pet eura prodaju za 450
Na pitanje da li čuvari zloupotrebljavaju položaj, sagovornik Pobjede je bez zadrške i razmišljanja odgovorio: Toga je uvijek bilo i biće. Ne pričam ti priču koju sam čuo od drugih, već samo onu koja se meni desila. Jedan čuvar mi je nudio telefon koji je u TC ,,Gintaš“ kupio za pet eura po cijeni od 450. Znam da je isto radio i drugima i zarađivao dobre pare na to – tvrdi on.
(Opširnije čitajte u današnjoj Pobjedi)
