Autor: Miodrag Vlahović
Volio bih da su gospoda u pravu. Da je tačna, ta bi njihova floskula sve riješila. To se nama čini, nema tu nikakve opasnosti, niti greške. Sve regularno, gotovo saglasno nekom Poglavlju ...
Hajkači su, zapravo, benigni nenasilni altruisti, sazdani od dobre namjere, bezgranično nevini i bezazleni. Izveli su, zapravo, simpatični tradicionalni gest, čiju dobrotu i metafizičku ljubavnu dimenziju nikad nećemo spoznati.
Regularno je, dakle, ophoditi familije političara, crtati mete za neodredjeni broj budućih nasilnika i plaćenih ili iskrenih zaludnjaka, koji će juče omiljenim, a danas omraženim političkim "herojima" i "izdajnicima" "objasniti neke stvari".
Uvođenje javne šikane, progona i hajke na neistomišljenike i nepoćudne izdajnike postaje, dakle, legitimna rabota u našoj zemlji. Linč se vraća u politički život. Zaboravljeno ludilo i sramota devedesetih godina prošlog stoljeća ulazi na velika vrata, na naslovne strane. Retorika je puna mržnje. Zapravo - mržnja ima svoju retoriku.
Taktika je, ipak, modernizovana. Vrijeme interneta i bezimenih "komentatora" je multiplikovalo efekat. Sada se ide kući, da svi vide i znaju dje je to, koji je sprat, kako izgleda prebivalište žrtve. Onda se to "lajkuje". Onda se ovi s početka teksta prave istovremeno mudri i neznaveni, pa to uporedjuju sa fenomenima i primjerima koji ne uključuju direktno uznemiravanje i ugrožavanje porodice odabrane mete, na što političari, zaista, treba da budu spremni.
Ovdje čopor nikad neće naći, ko ne nauči urlati, slušala je naša generacija uglazbljene stihove, ne sluteći da će nas taj lavež i kevtanje pratiti posljednjih dvadeset i više godina.
Taman smo se ponadali da mladjima nećemo morati da objašnjavamo baš sve - kako i zašto je to bilo moguće dok smo se zalagali za "izdajničke, ustaške, komunističko-srbomrzne i bolesne" ideje otpora ludilu rata, za mir i za zajednički život, ovdje, u našoj jedinoj zemlji, i kada smo, dakle, bili zagovornici te nemoguće, sulude, kriminalne i bolesne ideje da i naša domovina ima pravo da bude nezavisna. Sada nam se to vraća, opet - baš nama, koji u zloćudnim napadima na poslanike i političare prepoznajemo obnovljeni socijalni i kulturni tumor - ta ista pošast sračunate i koordinisane hajke i progona.
Odbijamo da se saglasimo da je normalno pućikati ljude da obilaze kuće i stanove "izdajnika". To je odvratno i sramno, pa se svi na glavu poperili!
Neistina je da smo zaboravili ili prećutaki druge nepravde i nepočinstva. Pripadamo onima koji su se vazda borili za te vrijednosti. Uzgred budi rečeno: reagovali smo i kada je napadnut, a ja zaista vjerujem da jeste, i sadašnji Lovac na leteće guštere. Samo što on nije htio da se naše reagovanje objavi ... Kvarilo sliku, što li?
Ponosni smo što je upravo jedan od naših drugova prvi digao glas protiv ovog performansa-hajke na ljude i na njihove najbliže.
Mi želimo da mijenjamo Crnu Goru, ali smo apsolutno svjesni da promjene ne može biti, niti je treba dozvoliti, ako se dopusti da politika horde i linča nadvlada politiku obzira i razuma. Što će nam početak nove istorijske spirale populizma, koja bi nas opet i iznova vraćala na loši početak i vodila do još grdjeg kraja?
Treba okončati sa politikom kao hajkom. To jest - treba učinjeti sve da se to ne ponavlja. Da smo načisto: preživjeli smo to jednom, pa bi i opet. Ali, ponavljanje ne treba dozvoliti. Što će nam to? Što će vam to?
Crna Gora ima i pravo i znanje i svijest da promjene izvrši na način koji će opravdati njihovu svrhu. Svrhu i rezon promjena, dakle. Treba obavijestiti Murtu da neće uzjahati!
Ili, ako baš želimo da ponavljamo greške - da zaista potegnemo iz predmetne boce i nazdravimo povratak u 1992., kao što je predložio naš partijski kolega?
Sjećate li se, vi manje mladi: "Bando izdajnička!"?
Kako to danas, poslije svih ovih godina, milosrdno zvuči! Tako iskreno, tako poetično! Da čovjeka upravo obuhvati sjeta za starim lošim vremenima ...
Pobjeda
(Autor je predsjednik Cdu)
