Dakle, prvi sljedeći lift osvanuo je 1743. godine, u dvorcu Versaj. Bio je napravljen za kralja Luja 15- tog. Samim tim, već u startu priče o liftovima suočavamo se sa činjenicom da je u istoriji svijeta lift u upotrebi bio pravi kuriozitet. Prema tome, problemi svih onih koji u toku dana potroše sasvim izvjesno vrijeme čekajući lift, datiraju prilično poodavno.
Kao jedna od najznačajnijih stvari u priči o liftu je izložba u Njujorku 1853. godine, kada je izvjesni Elajša Otis prikazao prvi uspješni sigurnosni uređaj protiv pada kabine. Tada je, pred gledaocima, Otis presjekao uže o koje je kabina bila okačena i kočioni uređaj, njegov izum, se aktivirao.
Nešto kasnije, 1857. godine, isti čovjek je instalirao prvi putnički lift i to u jednoj petospratnoj robnoj kući u Njujorku.
Tek, tada je i zvanično, svijet počeo da se vozi liftom.
Interesantno je i to da se, bar kako se to navodi na stranicama istorije, narod nerado vozio liftom iz jednog jedinog razloga – često se kvario (pričajte mi o tome –nap.a).
Svejedno, Amerikanci su i ovaj vid vožnje znali glamurozno da upakuju pa se, za dugo vremena, na toj teritoriji pojavljivalo i ovlašćeno lice koje je upravljalo ovom napravom. U stvari, ''liftboy'', kakav je bio važeći naziv za ovu djelatnost, nalazio se u svakom liftu, svake iole važnije hotelske ili samo soliterske građevine, govorio ''dobar dan'' i ''doviđenja'', te uslužno i na zahtjev putnika pritiskao dugmad na kojima su bili ispisani brojevi spratova.
Danas, pak, priča o liftovima završava u njihovoj brzini. Prema ovom slijedu stvari, najbrži je onaj u Saudijskoj Arabiji, u zgradi Burdž Dubai i kreće se brzinom od 65 kilometara na sat. Zapravo, u toj zgradi ima 65 takvih liftova i svaki može da preveze po 42 ljudi. Zanimljivo je da je ove liftove Saudijcima isporučila upravo američka firma Otis, čiji je osnivač upravo bio već pomenuti pronalazač Elajša. Najava još bržeg lifta vezuje se za završetak izgradnje kineskog finansijskog centra u Guangdžou, a njegovu realizaciju potpisaće firma ''Hitači''. Njihov model bi se kretao brzinom od 72 kilometra na sat.
Kod nas, prvi lift se nalazio u jednoj obalnoj tvrđavi u Boki, u Krtolama, foru Radiševića, na istom mjestu gdje je zasijala i prva sijalica u Crnoj Gori.
A onda, mnogo godina kasnije, liftovi u Podgorici su proradili i u par gradskih solitera, te onima na Zabjelu, a nešto kasnije i u dijelu grada preko Morače pa, blokovima Pet i Šest.
I tu negdje, bar u ovoj priči, liftovi su zakucani na pijedastal stvari bez koje se nikako nije moglo i koja je mnogima od nas, makar i za par sati, uspjela da odredi životni tok.
Ili, ako ćemo pošteno i donekle preciznije rečeno, zaustavi ga negdje između spratova.
Dakle, na tom nejasnom mjestu, nastala je čuvena dijagnoza – ''lift je pokvaren''. U stvari, za sve nas, lift može biti ponekad u kvaru, može i ponekad i da ne radi, ali biće da je zato stalno – pokvaren.
Prema tome, kao potpuno nepouzdana stvar na ovom podneblju, kvaran je skroz, do posljednjeg svog šarafa, slomljenog dugmeta, razvaljenih vrata, popljuvanog poda, ukradenog ogledala, išaranih zidova i, uopšte, tog vazda smrduckavog vazduha zatvorenog u njemu. I nije to samo od onih par komšija ružnog zadaha kojima su trezvenost i lična higijena teške nepoznanice. Ima tamo nešto, načisto pokvareno. I zaglavljeno.
Uostalom, pokvarenluci jednog lifta spadaju u neke od najčuvenijih spoznaja moderno doba. Dakle...
Hoćete da se selite ?
Lift je pokvaren.
Vraćate se umorni s posla ?
Lift je pokvaren.
Prilazite liftu držeći u rukama četiri torbe i tri plastične kese ?
Lift je pokvaren.
Imate dijareju i samo želite da se što prije domognete rođenog WC-a?
Lift je pokvaren.
Ili, kao onaj što je izašao samo da baci đubre, doduše u jednoj majci, trenerci i papučama, a restrikcija ''poranila'' pa je ostao u liftu sljedeća četiri sata. Poslije navukao neku plućnu boleštinu, išao od ljekara do ljekara sve dok ga nisu, bar kako se priča, zadržali na ''nervno''. Ali, kažu da je sad dobro, neki su ga čak vidjeli kako je ovog ljeta izlazio i malo da prošeta ispred zgrade...
Naravno, i ova, samo jedna priča o liftu, završava sa zalijepljenim papirićem istrgnutim iz sveske ''na kockice'', na kojem piše – ''obavještenje, dužni ste da za servisiranje lifta platite 2,5 (dva i po) eura''.
Uostalom, svaki pokvarenluk za svoj konačni cilj ima zavlačenje ruke u novčanik. Zna se, tamo boli najviše.
Ali, žilav je ovaj narod. Preživjeće.
Doduše, ponekad zaglavljen, tu i tamo.
A možda i umjesto jednog od onih komšija sa ružnim zadahom svoju vožnju liftom podijelite sa komšinicom sa čije se tek ''frizirane'' glave razleže oštar miris laka, uvlači u vaše nozdrve, peče za oči i uši. A vi, zaboravljate na njen odnjegovan ten, duge noge, obrise bijelih grudi ispod raskopčane košuljice, borite se za vazduh, za goli život i samo pokušavate da razumno, jasno i glasno odgovorite na pitanje koje vam ona postavlja, dok njen kažiprst sa tamno crvenim lakom nemirno plovi iznad dugmadi na tabli lifta.
''Dokle ćete ?''
I to bi, u stvari, bilo najsmješnije od svega. Jer, odgovor je samo jedan.
''Do kraja.''
Željko VUKMIROVIĆ
