Priručnik franjevačkog egzorciste, ujedno, dokazuje kroz kakvu je evoluciju prošao sam obred kao fenomen koji ne prestaje da pobuđuje pažnju, izaziva reakcije i polemike kakve su vođene ili se vode povodom freških primjera koji dospijevaju u javnost, nezavisno od toga o kojoj je religiji riječ. Na taj aspekt starog priručnika ukazao je i generalni vikar biskupije, don Anton Belan koji kaže da u prvom pasusu egzorcist zaklinje Zlog da izađe iz tijela, kostiju, nerava, krvi…
Belan objašnjava da je upravo u tome trag vremena u kojem su egzorcisti smatrali da je korijen i nekih psihosomatskih bolesti nečastiva sila, što danas nije slučaj. Evolucija Iako egzorcizam danas "ne liječi" epilepsiju, (ili to ne bi trebalo da čini) i dalje u mnogim religijama "nema alternativu" u onim graničnim oblastima za koje moderna nauka i medicina nemaju objašnjenje, a religija odgovorom smatra uticaj - demona.
Prema zvaničnim podacima, u Kotorskoj biskupiji trenutno nema sveštenika koji ima odobrenje da sprovodi obred egzorcizma.
"Ukoliko bi se doista pokazala potreba za takvim obredom, Biskupija bi angažovala svećenika koji je za taj čin sposoban, dakle koji ima potrebna znanja i ovlasti. Na samom području metropolije kojoj Kotorska biskupija pripada, ima kompetentnih svećenika za egzorcizam", kazao je Pobjedi glasnogovornik Biskupije don Robert Tonsati.
Objašnjava da je sama riječ egzorcizam grčkog porijekla (exorkizein), a upotrebljava se u latinizovanoj formi i u prevodu znači "otklinjati" ili "zaklinjati".
"Danas se ta riječ gotovo uvijek shvata kao obred egzorcizma koji je drevna molitva kojom crkva javno i mjerodavno traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti", kaže on.
Don Tonsati precizira da, s obzirom da je cilj egzorcizma "izgon zloduha" ili oslobođenje njegovog uticaja, sama crkva insistira da se preduzmu sve potrebne mjere da bi se utvrdilo radi li se o "demonskom opsjednuću ili o psihičkoj bolesti".
"U tom pogledu, sve kompetencije medicinske nauke u liječenju i dijagnostikovanju crkva ne samo da poštuje, nego ih ne želi ni na koji način zaobići. Tek kada se utvrdi da se doista ne radi o nekoj formi psihičke bolesti npr. paranoidnoj šizofreniji, disocijativnom poremećaju ličnosti, epileptičnim napadima i sl, već o stvarnoj prisutnosti Zloga, u tom se slučaju smije pristupiti samom obredu. Za takvu potvrdu, uz konsultaciju sa stručnjacima s medicinskog područja, obično se traže znakovi koji izmiču naučnim objašnjenjima", ispričao je Don Tonsati.
Obredu egzorcizma, objašnjava on, pristupa se tek kada se nakon pomnih posmatranja i konsultacija utvrdi da za njega ima stvarne potrebe kako je gore navedeno, obično u prisustvu manjeg kruga ljudi te s opravdanim razlogom: "radi zaštite dostojanstva osobe i molitvene atmosfere koju obred iziskuje, izbjegava bilo kakav senzacionalizam".
Obaveza sveštenika
"Terapija i ljekovi koji pomažu psihički bolesnima osobama, ne mogu pomoći "đavoimanim", kako se u pravoslavlju naziva osoba opsjednuta zlim duhovima", pojašnjava za Pobjedu protojerej Predrag Šćepanović iz Mitropolije crnogorsko-primorske.
"Svakako da se moraju razlikovati osobe koje su psihički bolesne od onih koji su đavoimani, a samim tim i agresivni. Opsjednuti ljudi nijesu odgovorni za svoja djela i ona im se ne računaju u grijeh, već oni svojim stradanjima iskupljuju svoje grijehe. Bog daje svešteniku, koji je svjestan svojih malih ljudskih snaga i okreće se nadi u Bogočovjeka Hrista koji je jedini ljekar duša i tijela, dar rasuđivanja da otkrije uzrok bolesti, tj. da li je organskog porijekla ili je demonskog porijekla", pojašnjava Šćepanović pristup u pravoslavnoj egzorcističkoj praksi.
On je potvrdio da je prisustvovao situaciji u kojoj je, kako navodi, pružana pomoć posjednutoj osobi.
"Ko to nije vidio svojim očima, teško može da povjeruje. Možda sam i sam bio jedan od "nevjernih Toma" koji nije vjerovao. Međutim, ono što vidite svojim očima, strah od kojeg se svaka vlas kose na glavi podigne, krici koje čujete - scene su koje vas uvjere u postojanje demonske sile koja čini zlo čovjeku. Ipak, iz razgovora sa osobama nad kojim očitate 13 molitava zaklinjanja i koje su poslije skoro sat molitve mirni kao jaganjci, zaključite da je posrijedi gatanje, vračanje i drugi teški grijesi kojima čovjek "otvara" vrata svoje duše za ulazak demonskih", kaže Šćepanović.
On naglašava da je imao priliku da prisustvuje čitanju molitvi nesretnim ljudima u Manastiru Ostrogu i u Hramu u Podgorici.
"Sva muška hrabrost ustukne i morate se prepustiti milosti Božijoj i blagodatnoj sili Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca. Interesantan je susret osobe koja je posjednuta, viče, urla i agresivna je sa moštima Svetog Vasilija. Pri susretu sa svecem, kada se uđe u pećinu gdje su njegove mošti, odmah se osjeti da je sila od Boga data Svetom Vasiliju "jača" od demona koji su zaposjeli nesretnu osobu. Osoba kojoj date osveštanu vodu ne može da je pije pod izgovorom da je voda "peče". Čitao sam molitvu mladoj djevojci koja je zavijala kao gladni vuk iz gore. Poslije čitanja molitava osoba je jako iscrpljena, ali joj se ubrzo vrati ljudski lik. Na kraju shvatite da se postom i molitvom, ispoviješću i pričešćem na svetoj liturgiji čuvamo od demonskih sila, to je jedini način", smatra Šćepanović.
Kako navodi, u tim molitvama sam Bog oslobađa osobu prisustva demona, koji muči osobu, bacajući je na pod i opterećujući je glasovima koji više liče na životinjske, nego na čovječje, baca pjenu na usta i dr.
"Dakle, u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj je svaki sveštenik dužan za takav čin i on to revnosno obavlja kao što radi i čitajući molitve, odlazeći u bolnice i pričešćujući bolesnike, posjećujući zatvore i sve potrebe koje narod očekuje od crkve i njenih pastira - sveštenoslužitelja", ističe protojerej Šćepanović.
Kuran nije tableta
Na pitanje kako se u islamu doživljava pitanje egzorcizma, koje su to sile za koje se vjeruje da mogu da posjednu tijelo čovjekovo i od kada datira u javnosti pominjano liječenje Kuranom, glavni imam u Podgorici Džemo Redžematović napominje da u startu treba objasniti neke stvari i otkloniti neke zablude, jer kako kaže, "Kuran nije tableta", ali može biti lijek.
"Moramo razdvojiti dvije stvari; svaki musliman mora vjerovati u postojanje Alaha, njegovih anđela (meleka-duhovnih bića), Knjiga poslanika, sudnji dan i sudbinu. Svaki musliman mora vjerovati u postojanje džinna, dobrih i loših. Ali, veoma prošireno i pogrešno vjerovanje jeste da loši džinni (demoni) mogu upravljati čovjekom, odnosno znati nevidljivo (gajb). Sasvim drugo je pitanje psihičkih oboljenja koja se moraju liječiti konvencionalnom medicinom. Te stvari trebamo razdvojiti. Kur’an nije tableta. Kur’an je sistem života", izričit je Redžematović.
On kaže da i kada ga ljudi pitaju da ih uputi nekome ko se bavi egzorcizmom, drugačije ih savjetuje.
"Nemam nikog kome bi ih poslao, već ih savjetujem da vode neporočan život, da vode brigu o mentalnom i fizičkom zdravlju, da za svaku psihosomatsku bolest potraže savjet ljekara-specijaliste. Inače, islam je svojim obredoslovljem postavio zdrave temelje korisnog i pobožnog života tako da onaj ko poštuje načela i principe islama, dakle, etike(ahlaka), zakonodavstva (šerijata) i međuljudskih odnosa (muamelata), tome neće trebati nikakvi lažni ili pravi duhovni iscjelitelji, ako ih uopšte ima. U tom smislu za Kur’an se kaže da je lijek, jer onaj ko postupa prema njegovim učenjima bit će zdravog tijela i duha u njemu", zaključuje Redžematović.
Popović: Kako su drevni zlodusi preživjeli monoteizam
Storije i pripovijesti o demonima, posjednutoj čeljadi nijesu ni novina, samo, čini se, dobijaju drugačije dimenzije, oblike, odjenu se u drugačije forme...
Milisav S. Popović je autor koji je 2008. godine zagolicao maštu javnosti knjigom priča epske fantastike "Zaboravljena gora", koja je na vidjelo prikazala čitavu galeriju mitskih likova sačuvanih manje ili više, u naznakama ili sasvim, u kolektivnoj memoriji slovenskih i balkanskih naroda... I te priče potvrđuju da je paganski svijet kuburio s demonima, borio se protiv njih nekim ritualima...
"Toliko je krvi žednih stvorova koje je svjetsko predanje zapamtilo, da bi bilo nemoguće imena im svima navesti. Zato ću tekstu pripisati samo nekoliko demona... No, prije toga, jedno bitno razjašnjenje. Tiče se psihološkog i duševnog izvora jame iz koje smo vadili zloduhe. Znate, nas su uvijek tlačili bližnji. Mislim da je malo prostora poput ovog po kom mi hodimo - koje, opet, tako čvrsto krije činjenicu da su nam preci stradali od predaka, da i mi sada žvaćemo jedni druge, i da će najvjerovatnije potomstvo pojesti upravo naša djeca. Kad se tlačitelji potroše (rastlače) onda one žrtve što prežive počinju da se svete. I tome nikad kraja. Ciklus proganjanja i klanja se autoresetuje i samoosvježava. Iz tog užasa, umjelo se izmišljati da su familije uništene zbog pojave usoljenika, aveti, likana, Starpanje, Zagrivuka...
Mi smo, zapravo, tako izopačene ljude presvlačili u čudovišta, ali im učinjeno nijesmo korigovali... niti imali potrebe da zeru "lošeg" dodamo. Zlo je, naime, ostavljeno netaknuto da se legendama prenosi. Zato kada vam kažu da je neku cetinjsku ili nikšićku porodicu pojeo mrak sa demonsko crvenim očima - zapravo govore o čovjeku (sunarodniku) koji je zlo učinio, ali ga tada od straha nijesu smjeli pravim likom predstaviti", ističe Popović.
Prema njegovim riječima, ako se povuče paralela između paganskog i hrišćanskog perioda, nečastivi je "sačuvao ćud", a promijenio "dlaku".
"Demoni su samo promijenili prezime. Hrišćani ih nazivaju đavolima. U vremenu pređašnjem, onom prije Biblije, imali su nešto izvornije značenje i nabrajane su im kolijevke. Zapravo, mnogoboštvo se prelilo u jednu bocu, ali vjerovanje u sile mraka nije dirano. I dalje su na raspolaganju gajbe i gajbe jaja sa zamecima manjih ili većih karakondžula. Pitajte ljude sa Vučja koliko vukolikih spodoba razlikuju. Faliće vam prstiju prilikom nabrajanja. Opet, da se vratimo duševnom stanju... Dobro činjenje je očigledno i nije mnogo široka radnja. Zlo je modulirano, nijansirano i zapetljano. Ima pakosti koje se kriju iza nečeg što se podvodi pod "čast", "istina" ili "neophodno žrtvovanje". Zato je opačina tako egzotična u svojoj srži... Mijenja perike, mećući ih na istu ružnu tintaru. Zato se i ne treba čuditi da su nam zlodusi preživjeli i zašli u moderno doba uz svu ovu tehnologiju i monoteizam", primjećuje Popović.
