ANALIZA: Kakvo je naše more i kako ga očuvati

S dolaskom ljepših dana i ljetnje turističke sezone sve češće se postavlja pitanje kakvog je kvaliteta naše more. Odgovor na to pitanje nije jednostavan, prije svega jer nema sveobuhvatnog i konzistentnog monitoringa morske životne sredine. U prošlosti su se uglavnom pratile fizičko-hemijske i mikrobiološke karakteristike morske vode za koje su bile ustanovljene dozvoljene granice variranja.

Objavljeno: 12. 04. 2016 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše: dr Vesna Mačić

 Međutim, razna istraživanja su pokazala da se za monitoring životne sredine ne mogu pratiti samo pojedinačni faktori i ukoliko oni ne prelaze dozvoljene granice zaključiti da je stanje dobro. Razlog za to je sinergističko djelovanje različitih stresora, odnosno, iako su razne vrijednosti stresora bile ispod dozvoljenih granica, zbog njihovog zajedničkog djelovanja došlo je do poremećaja funkcionisanja ekosistema. Iz tih razloga zemlje Evropske unije su se saglasile oko neophodnosti holističkog pristupa i u Direktivi za Marinsku Strategiju donijele nove standarde tj. deskriptore koji treba da se prate i održavaju kako bi se osiguralo dobro stanje morske životne sredine. Ovih deskriptora ima 11.

Biodiverzitet treba da bude očuvan: Češće se govori o harizmatičnim životinjama kao što su delfini, morske kornjače, velike ribe, ali za funkcionisanje ekosistema važni su svi organizmi, kako oni mikroskopski tako i svi ostali, manje poznati običnom posmatraču (npr. bakterije, virusi, plankton, sunđeri, crvi i drugi). Svi ti organizmi su međusobno povezani direktno ili indirektno i omogućavaju funkcionisanje morskog ekosistma čije usluge i resurse i mi koristimo, i od kojih zavisimo. Prema tome, čuvajući biodiverzitet mora čuvamo i svoju dobrobit i opstanak.

Unsene (alohtone) vrste značajno ne štete ekosistemu: Najveći broj alohtonih vrsta u Sredozemno more je dospio kroz Suecki kanal, zatim  brodovima (balastne vode i obraštaj) i na razne druge načine. Od unesenih i odomaćenih vrsta većina ne stvara značajnije probleme za morski ekosistem ili za čovjeka, a one koje izazivaju takve promjene nazivamo invazivnim unesenim vrstama. Dosadašnje bavljenje ovakvim vrstama širom svijeta pokazuje da je najbolje raditi na sprečavanju njihovog unošenja u nova područja, jer kada se jednom odomaće teško ih je istrijebiti.

more2ok

Populacije svih vrsta riba, rakova i mekušaca koji se koriste u komercijalne svrhe treba da budu u stanju zdravih populacija: Intenzivno ribarstvo je dovelo do toga da se riblji resursi mnogo brže izlovljavaju nego što se obnavljaju. Zato su uvedena razna pravila kao npr. minimalna dužina ribe koja smije da se izlovi, maksimalno dozvoljena količina ulova, tip alata koji se koristi i slično. Ipak to još uvijek nije dovoljno. Za oporavak ribljeg fonda značajnu ulogu imaju zaštićena područja u moru jer se u tim oblastima omogućuje nesmetan rast i razmnožavanje svih organizama. S obzirom da je kod mnogih vrsta riba izražena pojava da odraslije jedinke polažu veći broj jaja jasno je da zaštićena područja u moru time što sprečavaju prerani izlov ribe omogućavaju veće razmnožavanje i bolji oporavak izlovljenih resursa. Međutim, u poređenju sa globalnim intenzitetom ribarstva broj zaštićenih područja, tj. tih oaza za oporavak ribljeg fonda je premali (a u Crnoj Gori ih čak i nema)!

Sve karike lanaca ishrane se nalaze u uobičajenoj brojnosti i raznovrstosti, te omogućavaju dugoročni opstanak i razmnožavanje: Kada razmišljamo o lancima ishrane najčešće na vrhu zamišljamo velike predatore tj. krupne ribe, delfine, kitove, a nekada i čovjeka. Međutim, treba imati na umu da postoje i mnogo kraći i mnogo drugačiji lanci ishrane, a za normalno funkcionisanje ekosistema svi su nam jednako važni.

Eutrofikacija koju čovijek izaziva treba da bude svedena na minimum: Izuzetno velika količina nutrijenata može da vodi do poremećaja prije svega u intenzivnom prenamnožavanju planktonskih organizama i cvjetanja mora. U nekim slučajevima se pri takvim pojavama stvaraju i toksične materije koje imaju negativne posledice za morski ekosistem, ali i ljudsko zdravlje.

Cjelovitost morskog dna je na nivou koji omogućava funkcionisanje ekosistema:  a posebno ga ugrožava ilegalno vađenje prstaca, kočarenje blizu obale, kao i  razne vrste bušenja i postavljanja sidrišta, kablova i sl.

Razne konstrukcije uz obalu i postrojenja za desalinizaciju i za hlađenje raznih industrijskih postrojenja utiču na temperaturu i salinitet što doprinosi određenim vrstama cirkulacije, a neophodno je obezbijediti da trajno mijenjanje hidrografskih uslova ne šteti ekosistemu.

vesnaslok

Ispuštanje raznih otpadnih materija u more se konstantno povećava, a treba obezbijediti da je nivo kontaminanata u moru na nivou koji ne daje efekte. Pri tome treba posebno imati u vidu da neki polutanti mogu da imaju veoma toksične efekte i u vrlo malim koncentracijama, a i da u kontaktu sa drugim materijama promijene hemijski sastav, a time i toksičnost.

U vezi sa otpadnim materijama takođe treba voditi računa da koncentracija polutanata u hrani iz mora ne prelazi dozvoljene granice (9). Ovo se posebno napominje jer je poznato da koncentracija polutanata u organizmima može da se višestruko uveća u odnosu na koncentraciju u vodi, a zatim da se duž lanca ishrane ta koncentracija višestruko poveća i postane toksična za ljude (tzv. bioakumulacija i biomagnifikacija).

Čvrsti otpad nije problem samo na kopnu pa tipovi i količine otpada u moru treba da su na nivou koji ne izaziva štetu na obalnom i morskom ekosistemu). I na kraju, nivo unsene enegrije (uključujući i zvuk) je na nivou koji ne šteti morskom ekosistemu. Osim samog pomorskog saobraćaja ovo je posebno važno u slučajevima istraživanja nafte kada se koriste “vazdušni pištolji” koji direktno utiču posebno na morske sisare.

Ovih 11 deskriptora bi trebali da pomognu u procjeni stanja i očuvanju morskog ekosistema. Ovakav monitoring je obaveza za zemlje EU a uskoro će biti i naša obaveza. Još važnije je da shvatimo da u moru ne postoje administrativne granice kao fizičke barijere, pa i problemi u jednom zemlji ne mogu da se rješavaju pojedinačno, bez sagledavanja šire slike i saradnje sa zemljama u region, pa i šire. Napredak tehnologije na razne načine omogućava i poboljšava  istraživanje mora. Ali potrebno je još mnogo istraživanja mora, od strane stručnih ljudi koji još uvijek ne mogu biti zamijenjeni sonarima, kamerama, satelitima, podmornicama i sl. Tek s boljim poznavanjem morskog ekosistema u cijelini bismo zaista mogli da kažemo u kakvom je stanju naše more i kako ga bolje očuvati. Ali, to nam ne smije biti izgovor za ne činjenje, jer već sada možemo uraditi mnogo – “samo” se treba pridržavati već postojećih zakona i preporuka!

(Autorka je profesorica Instituta za biologiju mora i Univerziteta Crne Gore)

Ovaj članak je napisan u okviru projekta "Rastimo zajedno 3 - Informacije o EU putem web portala" koji finansira Evropska unija posredstvom Delegacije EU u Crnoj Gori. Članak ne predstavlja nužno službeni stav Evropske unije.

Komentari: 1

castellastva

12. 04. 2016 - 08:55

Petrovac pliva u fekalijama već gotovo godinu ipo dana. Pored kanalizacije u more se uliva i sva hemija koja ide kroz kanalizacione vodove. Ugrozen je cijeli ekosistem, ribe gotovo i da nema u akvatorijumu, da ne govorimo o opasnostima po kupače i turiste ljeti. Lokalna samouprava ostaje nijema i pored svih dopisa i urgencija stanovništva i MZ Petrovac.
Novi komentar