Plavokosi, plavooki dječak Ognjen počiva u miru. Nije više drugačiji od ostale djece. Smrt nas sve izjednači, bogate i siromašne, zdrave i bolesne, prave i krive, moćne i nemoćne. Smiraja za Ognjenove roditelje, za života, neće biti. U danima, mjesecima i godinama koje dolaze, u bolu koji umine, a ne prolazi, uvijek će se pitati - da li je moralo ovako? Ali, takva je sudbina: nema dana osim onoga koji će doći i nema pravde kada odlaze nevini, preko reda.
Valjda će se sada smiriti i oni neželjeni pomagači u istrazi, oni koji su lovili tikove na licima roditelja, analizirali smislenost njihovih izjava, sumnjali u iskrenost roditeljske brige. Šteta što ne znamo sva imena i prezimena dušebrižnika što su htjeli, u pola noći, da pretresaju kuću porodice Rakočević. Taj bi društveni talog, svakoga poimenice, valjalo danas pitati - imate li makar zrno stida?
Srećom, ti i takvi su bili - izrazita manjina. Nesrećni slučaj autističnog dječaka pokazao je da ovdje nije sve zamrlo, da ima solidarnosti, dobrih ljudi voljnih da pomognu; dolazili su ljudi bez poziva, okupljali se skupa sa članovima porodice, trudili se, tražili, nadali se, vjerovali. Možda sve one kolone koje su iz dana u dan pokušavale da pronađu Ognjena i nijesu bile od pomoći. Ali, bile su tu. Da olakšaju muke. I Podgoričani i ljudi van Podgorice. U tih dvanaest dana ogroman dio Crne Gore bio je sojski i čojski; nijesu gledali što neko drugi može da uradi za njih, već kako oni mogu da pomognu drugome. Na tome je, a ne na sabljama i kuburama, istorijska Crna Gora i zasnovana. Na tome je i opstajala.
Zato je sada važno da se krene dalje. I zbog Ognjena i zbog neke druge autistične djece i njihovih porodica kojima treba pomoći. Jer njih ima. Tu su, oko nas.
Sada je važno da se krene sa organizovanom društvenom akcijom sakupljanja sredstava da se konačno sačini evidencija autističnih osoba, da se stvore sredstva za obuku i i školovanje kadra koji će raditi sa njima. I, najvažnije, da se konačno krene u osnivanje nacionalnog centra za autizam. To nije mali zadatak, to ne može biti samo u nadležnosti Ministarstva zdravlja ili Vlade. Potrebna je velika društvena akcija.
Ali, valja početi. I red bi bilo da se crnogorski mediji - takvi kakvi jesu, režimski i nerežimski, žuti i crveni, podijeljeni sa mnogo ličnih omraza - ujedine i budu začetnici ideje organizovanja humanitarnog Teletona, da se prikupe novci za gradnju prvog nacionalnog centra za autizam.
Možda jedna takva emisija - koju bi zajednički prenosili svi elektronski mediji, a o njoj izvještavali svi printani - ne bi prikupila dovoljno sredstava. Ali, bio bi to dobar početak. Za sve nas.
Draško ĐURANOVIĆ
