Piše: Boban BATRIĆEVIĆ
Pošto CANU u međuvremenu nije povukao iz upotrebe Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika (I, A-V) i priznao nevjerovatne propuste, niti odštampao letak s ispravkama odrednica za koje je nedvosmisleno utvrđena netačnost, crnogorsku javnost neophodno je dodatno upoznati s njihovom rabotom. Nekad zbilja ne znate imate li u rukama Treće oko ili „jedno od najvećih kulturnih ostvarenja u istoriji Crne Gore“. Zakonima logike lako možemo zaključiti da je biskupija=biskupija a da je Bar=Bar; odnosno da biskupija≠nadbiskupija i da Bar≠Duklja. Ta pravila zaključivanja nijesu važila za CANU, jer su primjenom revolucionarne, kosmičke metodologije koja krivi vrijeme i prostor utvrdili da je Barska nadbiskupija (str. 143) „biskupija (!) sa sjedištem u Duklji, nekada glavnom gradu rimske provincije Prevalis; prvi put se pominje 599. godine“. Stop. Ni riječi više ne možemo naći u objašnjenju. Prosto je nemoguće eksplicirati i krstiti ovu pojavu koja je na nekoj liniji između crne rupe i Higsovog bozona, pa ćemo u duhu pozitivista iznijeti faktografske podatke. Barska nadbiskupija, koliko je poznato istoričarima (i većini osoba koje imaju osnovno obrazovanje iz istorije), datira od 1089. godine kad je Bodin Vojislavljević, dukljanski vladar, iskoristio premoć antipape Klimenta II i dobio potvrdu o izdizanju barske biskupije u rang nadbiskupije s njenim sufraganima (Dioclenesem ecclesiam (seu) Antivarensem et Catarinensem, Dulcinensem, Suuacinensem, Scodarinensem, Drivastenensem, Polatensem, Serbiensem, Bosniensem, Tribuniensem). Śedište nadbiskupije bilo je u Baru. To je bio jedan od najvažnijih događaja naše medievalističke epohe i potvrda moći dukljanskim kraljevima na prostoru koji je bio pod njihovom kontrolom. Dekonstrukcionističkim ili-ili možda dođemo do rješenja zašto je leksikografija zakazala – ili je CANU zbog „antipapa“ iz današnjega DANU pokazao otklon prema svemu što ima dukljanski prefiks, ili je pak u pitanju nevješto preuzimanje podataka bez navođenja izvora iz Istorijskog leksikona Crne Gore (1, A – Crn, Vijesti, 2006, str. 91-92), đe objašnjenje o Barskoj nadbiskupiji počinje istorijatom Dukljanske (Barske) biskupije. Onaj ko je obrađivao ovu jedinicu nije do kraja pročitao odrednicu iz leksikona, već je pozajmio samo prve dvije rečenice i nešto skarabudžio kako bi zadovoljio formu. Time je korisnike Rječnika uskratio za tačnu informaciju.
Odlamanje djelova crnogorske istorije nije zaobišlo ni ostale tri crnogorske dinastije. Za drugu po redu, Balšiće, upitna je formulacija u objašnjenju na str. 132 – „Balšići su srednjovjekovna dinastija u Crnoj Gori (!) koja je vladala Zetom“!? Opet je neko pogrešno koristio Leksikon. U njemu na str. 78 nalazimo objašnjenje da su Balšići crnogorska dinastija koja je vladala Zetom. Leksikograf je možda u strahu od plagijata „crnogorska“ prebačio u „u Crnoj Gori“ i time dobio nevjerovatnu konstrukciju po kojoj je jedna dinastija „u Crnoj Gori vladala Zetom“. Mada eto, Balšići su makar i pomenuti. Ivana Crnojevića nema ni na puškomet. Pod odrednicom beg u dodatnim objašnjenjima nema Ivan-bega, a Ivan-beg se toliko često srijeće u crnogorskoj literaturi i govoru, da ne govorimo o tome da je akademik Vukić Pulević prikupio preko 80 toponima širom Crne Gore koji čuvaju śećanje na njega. Na istoj stranici (156) za riječ begovinaizostalo je prisustvo Ivanbegovine, toliko značajne riječi za crnogorsku istoriju, koja je između ostaloga predstavljala i politički program knjaza Danila I – obnova Ivanbegovine – što potvrđuje crnogorski državni kontinuitet. Ali zato na str. 429 za odrednicu vojvoda u dodatnim pojašnjenjima, pored toliko crnogorskih, nalazimo vojvodu Stepu Stepanovića! SANU je sigurno ponosan na CANU. Čak i po principijelnosti u održavanju „slovenske čistote“ naše istorije – za Vlahe u Rječniku (str. 418-419) ne možemo naći podatak da su naseljavali crnogorski teritorij u srednjemu vijeku. Za leksikografe CANU Vlasi su stanovnici rumunske pokrajine Vlaške ili pripadnici „nacionalne manjine“ (SANU je u delirijumu zbog ove konstrukcije) u Srbiji. Kad nema Vlaha, za koje se zna sa sigurnošću da su živjeli ovđe, ne čudi što nema ni Vlaške crkve, Vode vla'inje i sl. U ranijim prikazima već je argumentovano pisano o kasapljenju crnogorskoga književnoga nasljeđa u Rječniku CANU i oduzimanju nekoliko vjekova naše pismene tradicije. Za CANU kao da je i to bilo malo, pa je i jedan od čestih motiva naše usmene lirike – lovćensku vilu – izostavio iz dodatnih objašnjenja za odrednicu vila (str. 382), ne zaboravivši pritom da definiše Vilu Ravijojlu koja vida rane Kraljeviću Marku. O spomeniku Vila Rista Stijovića, posvećenom crnogorskima stradalnicima pod Medovom 1916. godine, da i ne govorimo.
Da je Rječnik sve samo ne rječnik crnogorskoga jezika, potvrdiće nam nekoliko narednih primjera. Pod odrednicom velji (str. 357), koliko god se trudili, nećemo naići na dodatno objašnjenje za Velji rat (1876–1878), a za odrednicu velik/a srešćemo u dopunama Veliku Britaniju npr. Dakle, rat koji je uslovio međunarodno priznanje Crne Gore u Berlinu 13. jula 1878. godine mnogo je manje važan od „mikrotoponimije“ koja se nalazi pod brojem dva u objašnjenju pomenute riječi. Ni crnogorski vojni čin brigadir, opšteprisutan u vojnoj i istoriografskoj literaturi, nije bio dostojan leksikografa CANU. U dva objašnjenja za riječ brigadir nigđe se ne navodi specifičnost toga čina u crnogorskoj vojsci za vrijeme Nikole I Petrovića. Prvi put u Crnoj Gori formalno i institucionalno čin generala (brigadira) uspostavljen je 1. januara 1881. Čin brigadira crnogorske vojske predstavljao je najviši čin u crnogorskoj vojsci (do uvođenja čina divizijara). Jedan autor je u svojoj serioznoj studiji o vojnoj eliti izračunao je da je Crna Gora od 1881. do 1921. imala čak 52 brigadira! Ovo sve navodim samo zato što je CANU na promociji svojega Rječnika tako slavodobitno izjavio da je on poklon Crnoj Gori za desetogodišnjicu obnove nezavisnosti.Antifašistička borba Crne Gore svakako zaslužuje poseban osvrt u analizi Rječnika. Prvo što pada u oči na str. 274 jeste pogrešno objašnjenje za „bratstvo i jedinstvo“. Tamo stoji da je to „parola o dobrim međunacionalnim odnosima u SFRJ“. Ipak je istorijat parole malo drugačiji. Ona je rođena u Drugome svjetskom ratu i bila je zaštitni znak partizanskih jedinica – čak je bio uspostavljen i Orden bratstva i jedinstva. Pod tim geslom i neponovljivim Smrt fašizmu, sloboda narodu poginulo je preko 14.500 Crnogoraca 1941–1945. godine. A nakon rata nije bila živa samo u SFRJ, bila je živa i u DFJ i u FNRJ. Krunu Rječnika čini primjer za riječ antifašista na str. 73. Prije navođenja toga primjera podśetimo javnost da leksikografi CANU tvrde da se “riječ definiše na osnovu njene upotrebe u odabranom korpusu” i da “ono što nudi korpus i objektivna stvarnost unosi se u definiciju”. Integralno prenešen primjer za riječ antifašista glasi: „...dokažu kako je Draža bio pravi antifašista.“(!!!) Kako je onda CANU mogao dozvoliti da se pored preko 240 narodnih heroja koje je dala naša zemlja, 13. jula 1941. i četvorogodišnje antifašističke epopeje, u njihovoj objektivnoj stvarnosti Draža Mihailović pojavi kao pravi antifašista?! Zašto su autori Rječnika odlučili da izostave prvi dio rečenice kad su navodili primjere duge i po nekoliko redova za druge odrednice?! I kako su iz ovoga primjera izvukli značenje riječi antifašista? Jer komotno, umjesto ove trotačke možemo umetnuti “Ljudi iz CANU žele da”, pa bismo dobili: “Ljudi iz CANU žele da dokažu da je Draža bio pravi antifašista”. Suštinsko pitanje se nameće – kako je moguće ovo podmetanje? Je li u pitanju rehabilitacija četništva “a da se ne vidi”? O ovome neka sude nadležne institucije, a ubijeđen sam da će ovaj rečenični sklop naročito zanimati SUBNOR.
Primjena stereotipa SANU u Rječniku CANU više je nego očigledna. To nas navodi na imagološku analizu pojedinih odrednica. Znamo da je imagologija nakon Orijentalizma Edvarda Saida postala jedan od vodećih pravaca kulturologije. U svojoj studiji Said se bavio zapadnjačkim predrasudama o Istoku i uočio levistrosovsku binarnu opoziciju kada su u pitanju te dvije kulture. Vjekovima se na Zapadu formirala matrica mišljenja i upravo tu matricu autor naziva „orijentalizam“. Veoma je lako dokazivo da su stereotipi SANU prema Albancima i Bugarima slični onima koje je Zapad imao o Istoku. A ako je CANU, mehanički ili ne, prenosio odrednice iz rječnika SANU u svoj rječnik, ne treba da čudi otkud sporni termini albanizacija ialbanizovati koji su ovih dana izazvali oštre polemike kod nas i uvrijedili nacionalne ośećaje Albanaca. Dokaz više da je CANU u rječnik crnogorskoga jezika importovao srpske stereotipe jeste i termin bugaritisa str. 303, jer on za leksikografe između ostaloga znači „proglašavati nekoga Bugarinom, uticati da se neko osjeća Bugarinom“!
Nakon ovih spoznaja zbilja ostajemo bez teksta. Samoproglašeno „najznačajnije kulturno ostvarenje u crnogorskoj istoriji“ zapravo je toliko skaredno da ubuduće treba ozbiljno razmisliti kako najavljivati i osmišljavati nacionalne projekte ovakvoga kalibra. Krhkost svih naših institucija upravo počiva na neozbiljnosti pristupa, koji je fundamentalan za sve. Nije dovoljno svoj nerad kititi riječima i akademskom frazeologijom, isto kao što nije dovoljno ispoljavati patriotizam grljenjem crnogorske zastave što obično radi naš državni establišment. Živimo u vremenu floskula – naša životna filozofija je jedna velika floskula, bez ideje i bez smjernica. Da je bez ideje i stava, najbolje govori ćutnja nekih institucija i pojedinaca koji i pored otvaranja „albanskog slučaja iz Rječnika“ i dalje ćute. Da nije bilo Nika Đeljošaja i njegova principijelna istupa, javnost se ne bi okrenula ni na jedan naučno izneseni argument – čaršija bi zborila: đeca ponovo nešto mlate. Kako je paradoksalna onda slabost CANU kad je sebi dozvolila da je đeca ovako razgole. Čitava ova polemika biće uzaludna ukoliko se javnost i pojedinci na odgovornim pozicijama ne osvijeste da je država jedno, a vlast drugo. Ukoliko brzo ne napravimo i usvojimo tu neophodnu distinkciju, moguć je kosmički scenario i slanje Crne Gore na planetu Mjesec. Čudite se što sam rekao planeta Mjesec? To sam saznao u Rječniku CANU na str. 357 – Venera je „najsajnija planeta na nebu poslije Mjeseca“. (Autor je angažovan na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
