Nacistički vođe, piše Lower, indoktrinirali su ih rasnim idejama veličine o tome da su manjine poput Jevreja "gamad ljudskog roda", što je tim ženama unaprijed dalo praktično moralno odrješenje za zločine koje će počinjati. Nerijetko su živjele u gradovima blizu fronta, pa im se kućna svakodnevnica miješala s onom genocidnom.
Medicinske sestre, osoblje za zbrinjavanje izbjeglica i ranjenika, a procjenjuje se da ih je SS angažovao u Drugom svjetskom ratu najmanje pola miliona. Od toga 200.000 ih je završilo na istoku Europe, gdje su zločini bili daleko najmasovniji. A među njima, koristeći statistiku žena među ubicama u miru u odnosu na broj ljudi koji su tamo bili uključeni u genocid i rat, bilo je i 3000 mučiteljica i ubica.
Lower navodi i to da je taj broj sasvim sigurno i veći, jer se pokazalo da je udio žena među ubicama tokom rata viši nego što je njihov udio u društvu tokom mira. Čak, kazala je, izvorno uopšte nije morala biti riječ o sociopatskim osobama, kojima se u uslovima nacističkog divljanja otvara prostor za ubilačko ponašanje.
Lower je navela i konkretne primjere. Johanna Altvater je imala samo 22 godine kad je krajem 1941. stigla u ukrajinsko poljski pogranični grad Volodymyr-Volynsky. Jevreji su tamo radili u nizu fabrika, što im je činilo razliku između života i smrti, a uoči njenog dolaska počelo se provoditi "konačno rješenje".
Altvater je, iako joj to nije bilo u opisu zadatka, samoinicijativno odlučila sudjelovati u tome. Viđali su je kako jaše do ulaska u geto i potom se iživljava na Jevrejima. Osim što bi ih bičevala, jednom prilikom je na ulici spazila šestogodišnjeg dječaka i tek prohodalo dijete. Pozvala ih je da joj priđu. I djeca su prišla, računajući da će im ova dati nešto za jesti.
Odjednom, Hitlerova furija zgrabila je mlađe dijete tako snažno za rame da je ono počelo vrištati. Onda ga je podignula, zgrabila za noge, svom silinom zavitlala kroz vazduh i raspalila mu glavu o obližnji zid. Mrtvo tijelo bacila je pred noge ocu smrznutom od šoka i užasa. On je rat slučajno preživio i, uprkos svemu što je potom prošao kroz logore, svjedočio da takav sadizam nikada nije vidio ni prije ni poslije.
Viđali su je, takođe, kako šeta hodnicima tamošnjeg tranzitnog logora, posebno noću, te zagleda logoraše koji su spavali. Pritom bi tiho i nježno grabila djecu iz kreveta, odnosila ih do balkona i bacala s trećeg sprata na beton. Altvater je bila samo jedna od mnogih, koje su na istočnom frontu razvile posebno nasilne obrasce ponašanja.
Lower navodi da je istok Evrope bio posebno inspirativan za najgore zločine, da su te žene prije rata imale sasvim normalne živote, a nakon rata su, vrativši se u ruševine njemačkih gradova, nastojale sakriti svoju zločinačku prošlost i živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Većini je to i uspjelo.
Izvor: express.hr
