Kako je sve izglednije da će ubrzo doći do ponovljenoga izdanja prvog toma Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika, to sam kao botaničar dužan da ukažem na neke propuste i previde vezane za odrednice iz narodne nomenklature biljaka. Nije mi prijatno što to činim javno preko štampe, jer sam kao dopisni član CANU trebao da to uradim u okviru institucije u toku pripremanja Rječnika. Jednako mi je neugodno i to što moram na javnoj sceni da polemišem s docenticom Danijelom Stešević, koja je kao ekspert za botaniku učestvovala u kreiranju Akademijina Rječnika. Tim prije što sam ovu mladu i veoma talentovanu botaničarku baš ja, kao njen bivši profesor, odredio i usmjerio da se bavi ovim poslom, što ona radi veoma uspješno. Svakome se u životu dogode neki nezgodni propusti, pa eto i njoj. Nepripremljeno je „ulećela“ u jedan složeni leksikografski projekat kojemu nije vična. Jednostavno nije imala toliko iskustva da shvati da je narodna nomenklatura biljaka mnogo zamršenija i teža od one kodifikovane latinske koju docentica predaje na univerzitetu.
Kako u jednom novinskom članku nije moguće elaborirati sve primjedbe, naročito ako ih ima previše, to ćemo izdvojiti samo nekoliko primjera koji mogu poslužiti kao uzorci pri „doćerivanju“ ponovljenog izdanja Rječnika.
Kada sam zapazio da su autori i konsultanti Akademijine publikacije zaobišli kapitalno djelo Vuka Karadžića – Srpski rječnik, nijesam od čuda mogao da dođem k sebi, pa se sve nanovo vraćam Rječniku radi provjere sopstvene koncentracije. Ako sam nekim slučajem napravio previd, molim čitaoce da me razumiju i oproste, jer je prirodno da čovjeku u poodmaklim godinama pada mentalna kondicija. Ipak: Karadžić je proćeran iz Akademijina Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika (I), uz nadu da će se „stari“ Vuk pripovrnuti u ponovljeno izdanje.
Zadržavamo se samo na fitonimskom dijelu. Karadžić je sakupio, opisao i sistematizovao sa širokog štokavskog područja 1190 imena biljaka. Od toga broja njih preko 200 vezano je za Crnu Goru (Boka Kotorska, Paštrovići, Crmnica i dr.). Koliko se Karadžić trudio da fitonimskoj leksici obezbijedi stručnu preciznost, vidi se i po tome što je specijalno išao u Karlovce da bi od Andrije Volnog, bivšeg upravitelja karlovačke gimnazije, što tačnije zapisivao latinske nazive biljaka po Linneu. Čudi i to da je zaobiđena i monografija Milana Rešetara – Štokavski dijalekat (iz 1907, prijevod 2010), uz koju je priložen rječnik od značaja za crnogorski jezik. Nema ni Pavla Rovinskog. Iako je njegovo opsežno djelo o Crnoj Gori pisano na ruskome jeziku, u njemu se nalazi upotrebljiva onomastička građa čiji je dio izdvojio lingvista Mato Pižurica i publikovao u opsežnom radu „Prilog Rovinskog srpskohrvatskoj geografskoj toponimiji“ (1980). I da ne nabrajamo dalje.
Autori i konsultanti Akademijina Rječnika nijesu razumjeli ni složenu fitonimsku homonimiju i sinonimiju, što ćemo pokaziti sa nekoliko primjera. Naziv bršljan u Rječniku (s. 301) ispravno je determinisan vrstom Hedera helix, ali je ispušten sinonim brštan, koji je veoma čest u Crnoj Gori, potvrđen u brojnim fitotoponimima. Veoma je za fitonimsku leksiku značajno i to da bršljan ima homonimski status, vezan još i za vrstu Heracleum sphondylium, sa širokim rasprostranjenjem imena na području Pive i u okolini Plava i Gusinja. O svemu tome postoje relevantni literaturni i informativni izvori (Blečić, Tadić, Tijanić, Pulević i dr.), koji su ostali izvan pažnje autora Rječnika.
Autori Akademijina Rječnika (s. 248) nijesu zapazili homonimski potencijal fitonima božur, koji su ispravno identifikovali s vrstama iz roda Paeonia i potvrdili kontekstualnim iskazima i primjerima. Međutim, izostala je informacija veoma značajna za Rječnik crnogorskog jezika, a to je da se narodni naziv božur na jednom dijelu Crne Gore (npr. u Pivi) isključivo povezuje s endemičnom biljkom Iris reichenbachii (=I. bosniaca). Iz ove fitonimske homonimije izvire i jedan toponomastički problem. U Crnoj Gori registrovano je oko 30 toponima s apelativom božur (Božur, Božurni vr, Božurski brijeg, Božurička kosa i dr.), tako da bi koleginica Danijela Stešević, kao dobri poznavalac biljaka i njihova rasprostranjenja u Crnoj Gori, jedina iz redakcije Rječnika mogla da razgraniči koji od ovih toponima treba vezati za vrste iz roda Paeonia, a koji za Iris reichenbacii. Ako nekim slučajem ona to ipak nije u stanju, onda bi mogla da priupita nekoga ko se u tom poslu bolje snalazi (pa makar to bio i njen bivši profesor). Tako bi i Rječnik crnogorskog jezika bio sadržajniji i precizniji. No, iz straha da ne budem u nečemu nepravedan prema mlađoj koleginici, moram uzeti kao opravdanje za propuste u Rječniku njenu preveliku zauzetost i izuzetne napore koje zahtijeva pisanje kapitalnog višetomnog djela „Katalog flore Crne Gore“, koje u koautorstvu s Dankom Petrović obrađuje kao projekat CANU. To je za veliku pohvalu, jer se radi o najsloženijem i najobimnijem projektu u dvovjekovnoj istoriji istraživanja flore Crne Gore.
Ističem i još jedan paradigmatični primjer iz narodne nomenklature biljaka. Fitonimi vrijes i vrijesak zahtijevali su mnogo precizniju obradu nego što je to prikazano u Rječniku (s. 453), pošto su upleteni u veoma složenu i teško razmrsivu homonimsku i sinonimsku mrežu naziva: bresina, vresina, vrijes, vrijesak, fresina, fresovina, frijes, ofresina i dr. U nekim slučajevima nazivi vrijes i vrijesak, kao što je prikazano u Rječniku, odnose se na vrste iz roda Erica, s dopunom da postoji veliki (velji) vrijes (E. arborea) i mali vrijes ili vrijes prizemljaš (E. verticillata). Međutim, nazivi vrijes i vrijesak istovremeno su imena i za još dvije veoma poznate medonosne biljke iz roda Satureja (S. montana i S. subspicata), što obavezuje (i onomastičare i botaničare) da ovu homonimiju jasno obilježe u Rječniku crnogorskog jezika.
U vezi s fitonimom vrijesak zapazili smo u Rječniku jedan karakterističan detalj – da je naziv preuzet iz beletrističke literature Mirka Kovača („Kov. VII“, s. 453), ali ta vrsta literature nije pouzdan izvor da se biljka botanički odredi kao Erica vulgaris. Ako je veliki pisac naziv vrijesak zapazio u njegovim rodnim Banjanima, onda je fitogeografski opravdano da to bude vrsta Satureja subspicata, ali ako je ime čuo neđe u primorskoj zoni, onda bi to mogla da bude neka vrsta iz roda Erica. No to je više botanički nego onomastički problem.
U Rječnik crnogorskog jezika (s. 127) uveden je fitonim balan i protumačen sa bunika (Hyosciamus niger, s. 311), čime je otvoren homonimski problem veoma zanimljiv za buduća istraživanja, pošto se tim nazivima u Crnoj Gori imenuje još i vrsta Atropa belladonna. Obje su otrovne.
Svaki leksikoraf koji piše botaničke odrednice za enciklopedije i rječnike treba da ima kritički odnos prema fitonimskoj sinonimiji, što se može ilustrovati sa bezbroj primjera, pa ću ovđe radi ilustracije navesti samo jedan. U Rječniku (s. 81) ispravno stoje nazivi apta i aptovina, kao narodna imenovanja za korovsku vrstu Sambucus ebulus. Međutim, u Crnoj Gori za ovu biljku zabilježen je izrazito veliki broj sinonima, kao što su aftovina, aktovina, apta, aptovina, artovina, avtovina, bazda, bazdovina, smrdulja, smrdljuga, smrdljika, smrdljuva itd. U takvim slučajevima leksikolozi s velikom opreznošću treba da ustanove koji je od takvih naziva koine (sa većim rasprostranjenjem), pa ga kao takvog treba preporučiti i standardizovati, a koji od tih imena ima dijalektalan status.
U crnogorskoj flori zastupljeno je oko 3000 biljnih vrsta, što je prilično veliki broj s obzirom na malu poršinu države. Većina od tih biljaka nije privlačila čovjekovu pažnju, naročito ako su sitne, neugledne, „nekorisne“, ili koje rastu na nepristupačnim i zaklonjenim staništima, zato nijesu ni imenovane. Nazive su dobijale sve biljke koje su u upotrebi: ljekovite, aromatične, otrovne, ukrasne, jestive za ljude i stoku, medonosne, drveće, zatim sve gajene biljke i dr. Zato i nije mali posao za leksikografe pri odabiru biljnih vrsta i njihovih narodnih naziva za potrebe enciklopedija, rječnika, leksikona, školskih udžbenika i dr. Da nas ovo ne bi odvelo u preširoku elaboraciju, navešćemo samo nekolika primjera.
U prvom tomu Rječnika crnogorskog jezika trebao je da nađe mjesto fitonim velemun (Gentiana kochiana), pošto stoji uz jednu od najljepših biljaka naše planinske flore, a tim prije jer je po njoj imenovan botanički vrt kod Plava – VELEMUN, vlasništvo botaničara Mića Praščevića. Još interesantniji je naziv buksa (Buxus sempervirens). Za lingviste je ta biljka značajna jer je njeno narodno ime izvedeno od latinskog (ili obratno), a za botaničare jer se radi o zimzelenom žbunu koji raste samo na jednom lokalitetu u Bjelopavlićima. Pomenućemo još i fitonim vukodržica (Paliurus spina-christi), koji je u Crnoj Gori zapisao Vuk Karadžić.
Karadžić je u Crnoj Gori zabilježio 21 naziv za gmizavce i vodozemce, od kojih su nekolika trebala da nađu mjesto u Akademijinu Rječniku, kao npr. beča (vrsta neotrovne zmije), burnik (daždevnjak) i dr. Sakupio je i 32 imena ptica, od kojih većina nije unešena u Rječnik: babin kokot, balješka, bjeloguza i dr. Iz mase naziva i izraza, koje je Vuk zapisao u Crnoj Gori, izdvojiću jedan koji mi se mnogo svidio: vraća – „die Rückgabe, restitutio: bez plaće i bez vraće“. Itd.
I na kraju da kažem da su ova brojna reagovanja na Rječnik crnogorskog jezika veoma značajna, jer se u ovom obliku i sadržaju prvi put pojavljuju u Crnoj Gori. Njima se razbija učmalost, ne samo u Crnogorskoj akademiji nauka već i u drugim institucijama nauke, kulture i obrazovanja. Vjerovatno da u kritici može biti i prećerivanja, kao što su prijedlozi da se naćeraju saradnici Rječnika da vrnu honorare, što je neodmjereno i neodrživo. Autori Rječnika uradili su onoliko koliko su znali i umjeli. Takođe mi se ne sviđa parcijalno prozivanje krivaca, jer je njihov spisak prevelik, pa treba nabrojiti sve ili nikoga. Mnogo krivaca je sakriveno i izvan Akademije.
Ima sada da predahne mitropolit Amfilohije Radović jer je skrenuta pažnja sa crkve na Rumiji na CANU i Rječnik crnogorskog jezika. Oboje je preveliki teret za nejaka crnogorska leđa. Zato preporučujem mojoj Akademiji da ne postupa tvrdoglavo kao SPC, već da popušti, da se svi zajedno dogovorimo, bez teatralnog spaljivanja Rječnika i da s obaveznim dopunama i preradama pripremimo ponovljeno izdanje Rječnika, naveo je u svom obraćanju dr Vukić Pulević.
