Ovaj 39-godišnji inžinjer, koji je govorio za BBC pod pseudonimom “Sebastijan”, kaže da je njegova seksualnost “nepodnošljiva”. “To je stalna patnja. Kao da sam zatvorenik svog tijela”, rekao je on.
“Ne mogu da izlazim napolje. Stalno je prisutan osjećaj stida. Umoran sam od toga da me privlače osobe koje ne bi trebalo da me privlače. To je suprotno od onoga što želim.” Eutanazija je legalizovana u Belgiji 2002. i dopušta se u slučajevima “stalne i nepodnošljive fizičke ili mentalne patnje”.
Samo u 2013. registrovano je 1.807 eutanazija, a već 2015. taj broj porastao je na 2000. i eutanazija, koju sprovodi isključivo ljekar i asistirano samoubistvo, odnosno čin namjernog pomaganja drugoj osobi da sebi oduzme život, nelegalni su u većini država svijeta.
Sebastijan je započeo dugi proces dobijanja saglasnosti za eutanaziju letalnom injekcijom, dobivši dozvolu jednog ljekara. U psihijatrijskim slučajevima, tri ljekara moraju se sagasiti o toj proceduri, a dvojica njih u slučaju fizičke bolesti.
Sebastijanu je smrt na umu još od djetinjstva.
“Cijeli moj život me je vodio do ove odluke. Moja majka je imala demenciju i mentalno nije bila u redu”, rekao je on, dodajući da su članovi njegove porodice bili strogi katolici koji su se žestoko protivili homoseksualnosti.
“Bio sam usamljen, povučen i fizički sputan. Plašio sam se da idem napolje, da stalno budem okružen ljudima.” Kada je imao 15 godina, zaljubio se u dječaka svog uzrasta. Međutim, nije mogao da prihvati svoju seksualnost i smatrao ju je “nepodnošljivom”.
“Dva puta sam se zaljubio kasnije: u 18-godišnjaka i 22-godišnjaka. Osjećao sam olakšanje što sam sposoban da se zaljubim u mladiće koji su izašli iz adolescencije”, uprkos tome, ova seksualna orijentacija je nepodnošljiva za mene. Ne mogu da je podnesem i nikad neću moći'', kaže on. Iako se liječio 17 godina, i dalje ga privlače adolescenti. Priznao je da je gledao slike dječaka i mladića, ali da nikad nikog nije seksualno napao. Nakon pokušaja samoubistva, rekao je ljekarima da smatra da je pedofil, ali kaže da oni nisu prihvatali njegovu samodijagnozu.
“Rekli su mi: ‘Izmišljaš. Nastavi sa svojim životom’ i da nisam prijetnja djeci”, rekao je on.
“Proveo sam četiri godine u psihijatrijskoj bolnici, bio pacijent osam psihologa, četiri psihijatra i jednog seksologa. Čak sam se predao policiji 2014. a oni me uputili na drugog psihologa”, kaže Sebastijan.
On tvrdi da društvo ne razumije patnju pedofila. “Nikad nisam želio da naškodim djeci. Nemam taj impuls”, kaže on.
“Više je riječ o ljubavi, ali društvo se s pravom protivi takvim vezama, tako da ne želim ništa više. Samo me pakao čeka.”
Latifa Benari, osnivač udruženja L’Ange Blue u Francuskoj koje nudi pomoć pedofilima da spriječe nanošenje zla drugima, kaže da je Sebastijan s njom stupio u kontakt mejlom prije oko šest mjeseci i tražio od nje da mu pomogne da umre. Međutim, Benari se nada da će on ipak pristati da živi.
“Pedofilima je potrebna alternativna struktura, koja ih ne osuđuje. Kada mu nije pomoglo tako mnogo psihologa, to znači da su omanuli u svojim dužnostima”, kaže ona.
Prošlog mjeseca je jedna žrtva seksualnog zlostavljanja u tinejdžerskim godinama dobila pravo na eutanaziju u dvadesetim godinama života, jer nije mogla da se izbori s postraumatskim stresom, anoreksijom i hroničnom depresijom.
Ljekari su prosudili da je “potpuno kompetentna” i da “depresija kao ni drugi poremećaji raspoloženja nisu uticali na njenu odluku”. Ova zemlja je 2014. postala jedina na svijetu koja je legalizovala eutanaziju djece, dozvolivši ljekarima da okončaju život teško bolesnoj djeci u terminalnim fazama.
Većinu slučajeva, pak, čine stariji ljudi koji pate od teških neizlječivih bolesti.
