Naučna argumentacija Rajke Glušice već je naznačena uvodnim pitanjima: „Kako odgovoriti na organizovanu i dobro osmišljenu hajku na jedno leksikografsko djelo, njegov autorski tim i izdavača? Ko je osmislio i naredio hajku? Ko je 'po zadatku' izvodi, prihvata i širi? Šta joj je cilj? Koji jezik hajkači razumiju? Sigurno ne naučni diskurs i jezik argumenata.“ Svako pitanje čista nauka, u duhu naukovanja Ilije Čvorovića, razumije se. Da joj se slučajno ne bi desilo da iskoči iz naučnoga diskursa, gđa Glušica nastavlja: „Kad se jedno stručno i naučno, leksikografsko i lingvističko pitanje preseli u politikantstvo i politizuje do mjere kako je to učinjeno sa Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog jezika CANU, onda struka i nauka u sudaru sa politikantstvom nemaju nikakve šanse, kao što nijesu imale ni prilikom kodifikacije crnogorskog jezika.“ Nakon desetina tekstova sa striktno stručnim i naučnim primjedbama „hajkača“ i nekoliko nemuštih odgovora iz CANU, od poricanja do ignorisanja, evo kako gospođa Glušica zamišlja stručnu polemiku: „CANU je otvorila vrata svim zainteresovanima, onima koji traže objašnjenja pojedinih odredničkih riječi iz Rječnika, svi koji su dolazili, riješili su dileme i otišli zadovoljni onim što su čuli.“ Dakle, za sva stručna objašnjenja dovoljno je svratiti u CANU, đe će vam dobrohotni leksikografi sve potanko objasniti. Ako ste Agarjanin ili Arnautka, nema nikakvih problema, nakon naučnog tretmana u CANU sve će vam se razbistriti i moći ćete zadovoljni konačno razumjeti ako ste Agarjanin – zašto ste bezbožnik i nevjernik, a ako ste Arnautka – zašto je u redu da budete prodati. Koje naučne metode u CANU koriste prilikom tretmana ubjeđivanja zainteresovanih, gospođa Glušica, nažalost, nije precizirala. S obzirom na čvorovićevsku naučnu metodologiju prezentiranu u uvodu članka, sa strepnjom možemo naslućivati kako to ubjeđivanje izgleda. No na metodološkome nivou zbilja se mora priznati da je riječ o novini. Kako Glušica naukuje, objašnjenja riječi ne treba tražiti u Rječniku, no u Akademiji. Mogli su onda umjesto Rječnika odštampati Registar čiji su samo probni primjerci ugledali svjetlost dana, a danas su nedostupni čak i u Nacionalnoj biblioteci. Skrili bi tako i svoju lingvističku pamet i svoju projekciju nove Crne Gore. Ostao bi samo sporan korpus koji su temeljno osakatili. Ne bi se morali bojati da bi objašnjenja iz Akademije procurjela u javnost jer je svima jasno ko kod njih ide za savjet. Koje je zapravo naravoučenije uvodnoga dijela teksta u kojem gđa Glušica brani „leksikografske metode i postupke“ na osnovu kojih je nastao Rječnik? Otprilike ovako: 1. naučne i stručne primjedbe najbolje je ignorisati jer dolaze od „hajkača“ koje je neko instruirao da rade taj prljavi posao; 2. Rječnik nema vrijednosno, kulturološki i naučno spornih odrednica, to su sve podmetanja „hajkača“ pa bi po pravovjernu interpretaciju odrednica trebalo poći na tretman direktno u Akademiju. Ako u cijela tri pasusa čitate o hajci, hajkačima, inspiratorima hajke i sl. demonima, jasno je da makar ta tri pasusa teksta odgovaraju zaključnom terminu naslova – politikantstvu.
Da podrži svoju naučnu argumentaciju, gđa Glušica opet poseže za spasonosnom mantrom – „leksikografska metodologija“: „Za svaku odredničku riječ i zamjerku koje su iznijeli politički predstavnici albanskog i bošnjačkog naroda autorski tim Rječnika ima objašnjenje koje je utemeljeno u uobičajenoj leksikografskoj metodologiji i praksi.“ Na tvrdom braniku nauke gđa Glušica i dalje ne vidi problem što su odrednice Albanac, Bošnjak, Agarjanin, Arnaut, Arnautka u Rječniku takve kao da ih je pisao „antifašist“ Draža više bradom nego glavom!? No nijesu samo manjinski narodi neslavno prošli u Glušičinu oglušenju.Što su tek pretrpjele astronomija, istorija te državna i lokalna administracija posebna je priča. Premda su primjeri u kojem je Mjesec prikazan kao planeta te Draža doveden u kontekst antifašizma toliko puta citirani, a u novinama su objavljene i fotografije tih odrednica, gđa Glušica tvrdi da sve to zapravo nije tako. Striktno naučnom metodologijom ona izvlači zaključak da nijesu problem odrednice, no „hajkači“ koji na njih ukazuju!? Novi je doprinos „leksikografskim metodama“ iz kojih je iznikao Rječnik, dakle, i ignorisanje realnosti i protežiranje jedne troslovne riječi na slovo L kao vrhunske naučne i metodološke istine.
Dirljiv naučni argument gđa Glušica nudi i u pogledu sintagmema „novi vijek“. Argumentkoji, doduše, ukazuje na elemente plagiranja prilikom izrade Rječnika: „Stigmatizuju autorski tim zbog loše definicije sintagme novi vijek. Smatram da smo morali biti precizniji u određivanju gornje granice novog vijeka, međutim, ona je određena na isti način u već pomenutom Rječniku bosanskoga jezika, ali i u Rečniku srpskoga jezika Matice srpske iz 2007.“ Odavši se da je identično pogrešno objašnjenje novoga vijeka prisutno u dva starija rječnika, gđa Glušica zapravo potvrđuje da je njena leksikografska metodologija, osim na ideologiju „antifašiste“ Draže, oslonjena i na resavsku školu. Ovim se priznanjem gđa Glušica nepozvana pridružuje jatu „hajkača“, ukazujući na nove elemente „metodološke“ blamaže Rječnika CANU.
Posebno je zanimljivo objašnjenje metodologije preko koje je islam u Rječniku izvršten iz kategorije religija. Gđa Glušica veli: „htjeli smo da uvažimo islamsku vjeroispovijest i sve njene pripadnike, a ne nikako da ih uvrijedimo“. Pritom navodi primjere iz nekoliko rječnika bosanskoga jezika u kojima zaista postoji kvalifikator „isl. – islamski“. Ono što gđa Glušica nekako zaboravlja da spomene, a na što je skrenula pažnju Jelena Šušanj, jeste da u tim rječnicima pored kvalifikatora „isl. – islamski“ stoje i kvalifikatori „kat. – katolički“ i „pravosl. – pravoslavno“, uz nadređeni im kvalifikator „rel. – religija“. Kao jedan od „hajkača“ moram priznati da sam u cijeloj stvari s onih nekoliko uvredljivih opaski gđe Glušice još i privilegovan. Ne želim ni da pomišljam kako bi to izgledalo kad bi gđa Glušica preko svoje leksikografske metodologije riješila da me „uvaži“. Dakle, niko nikad nije problematizovao to što u Rječniku CANU postoji kvalifikator „isl. – islamski“. Problematizovano je to što taj kvalifikator stoji naspram kvalifikatora „rel. – religijski“, čime je islam sasvim jasno izvršten iz konteksta religija. Glušičina tvrdnja da i drugi rječnici imaju kvalifikator „isl. – islamski“ pokazuje se kao poluistina i manipulacija, jer se kod rječnika na koje se poziva, kako smo viđeli, sporni kvalifikator javlja uz kvalifikatore vezane i za druge religije.
Ostatak svoje „naučne“ odbrane Rječnika gđa Glušica posvetila je - Pravopisu crnogorskog jezika. Ta je zamjena teza očigledno finalni segment naučne metodologije kojom se gđa Glušica uporno brani. Pažljivom analizom mantre „leksikografska metodologija“ izloženom u novome „naučnom“ prilogu Rajke Glušice, postaje jasno da se ona sastoji od ovih elemenata: politikantstva u formi teorija zavjere; ignorisanja realnosti; neistina i poluistina; prepisivanja i zamjene teza s ciljem difamacije oponenata. Svega u njenu pompezno najavljenome tekstu ima, osim nauke koju toliko priziva. Kad đečica, o kojoj boleća naučnica toliko brine, promaše temu na pismenom, sljeduje im slaba ocjena. No od nule koja u rubrici „naučni radovi“ stoji kraj imena ove redovne profesorice na sajtu Univerziteta Crne Gore - manje ocjene nema.
Aleksandar Radoman
(Autor je angažovan na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
