Piše: Vladimir VOJINOVIĆ
U Akademiji vlada panika – to pokazuju posljednja saopštenja Predśedništva CANU, Savjeta za izradu Rječnika i pojedinaca koji u javnosti zastupaju CANU. Rasuti između želje da uspiju u namjerama i obaveze da upute izvinjenje crnogorskoj javnosti, uz priznanje grešaka, akademici i njihovi saradnici nastupaju neusaglašenim saopštenjima za javnost. Amplitude tih oglašavanja kreću se od pseudožrtveničkoga lamentiranja i stidljivoga prihvatanja krivice za neke od grešaka, preko međusobnoga optuživanja (kakvo je prenošenje krivice na najmlađe saradnike na projektu), do potpunoga negiranja stava da Rječnik treba povući.
Jasno je da u autorskome timu, Savjetu i Predśedništvu CANU, ako ga je uopšte bilo, više nema jedinstva. Pitanje odgovornosti za propast projekta izrade Rječnika sele kao vruć krompir s adrese na adresu. Ne treba misliti kako je Rječnik sam po sebi doveo do takvoga stanja akademike i njihove saradnike. U pitanju su dublje ukorijenjeni problemi, koji su, kad bi se ranije kakvom prilikom javili, bili sanirani strategijama kontrole štete. Čini se, međutim, da je pričinjena šteta ovoga puta prevelika da bi zakulisna akademijska lobiranja ućutkala stručnjake, predstavnike manjina i medije. Eto zašto iz CANU sve manje upotrebljavaju sintagmem „čisto politikantstvo“. Zamjena teza više ne prolazi. I svima je u CANU jasno da su potonja činjenja proizvela i političku štetu. Kako – to se zna. Kome – to ćemo još viđeti. Predśednica Savjeta za izradu Rječnika, koministrica u Ministarstvu prosvjete Tatjana Bečanović predviđa da će Rječnik da „Gospodaru na nos skoči, što će biti vrlo brzo“. No u svakome slučaju, Akademija sad žanje ono što je davno posijala. Mnogo prije nego što je ideji obnove crnogorske nezavisnosti uzviknuto – no pasarán...
Pa da vidimo kad su posijane i kako su rasle akademijske tikve. Nikome nije stran podatak da je propašću dinastije Petrovića ime Crne Gore nestalo s mape ravnopravnih južnoslovenskih naroda. Ključne visokoškolske i naučne institucije osnivane su tek u decenijama nakon Drugoga svjetskog rata. Ipak, Crna Gora je i u eri Josipa Broza Tita kasnila za suśedima. Čak je propao i prvi pokušaj osnivanja Naučnoga društva Crne Gore, početkom pedesetih godina. A onda je 1971. godine Skupština SR Crne Gore, kojom je predśedavao Vidoje Žarković, donijela Ukaz o proglašenju Zakona o Društvu za nauku i umjetnosti Crne Gore. To tijelo imalo je zadatak da stvori uslove za osnivanje prve crnogorske akademije. Pune dvije godine kasnije Matičarska komisija izabrala je 25 redovnih i 17 dopisnih članova Društva. Da se i u tome poslu ozbiljno kasnilo, svjedoči iskaz Vidoja Žarkovića, koji je na drugoj svečanoj śednici Društva rekao kako „Socijalistička Republika Crna Gora očekuje da će Društvo za nauku i umjetnost” privesti kraju ideju osnivanja Akademije nauka i umjetnosti, tj. da „ona očekuje da će Društvo, ubrzano i uspješno, otkloniti i posljedice relativnog zakašnjenja u osnivanju ove institucije.“ (Godišnjak Društva za nauku i umjetnost Crne Gore. Titograd. I/1973, 1, 91.)
Pet godina nakon usvajanja Zakona o Društvu, ta ustanova transformisana je u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. CANU je krenula s radom, ali s novim kašnjenjem, pa su, iščekujući izbor u redovne, vanredne ili dopisne članove pojedini naučnici i umjetnici postali članovi drugih akademija. A onda se, samo godinu nakon smrti Maršala, počinju javljati i problemi u strukturi, zbog kojih ostavke Akademiji podnose Mihailo Lalić i Radovan Zogović.
Kakav je bio dalji rad CANU najbolje govori građansko nezadovoljstvo koje je izazivao rad Akademije početkom devedesetih godina. Ono je eskaliralo u septembru 1993. godine, kad su skup o Njegošu prekinuli Cetinjani, optužujući akademike za „udvoričko ponašanje prema vlastima u Beogradu“. Sljedeće godine u crnogorskome parlamentu povela se diskusija o izmjeni Zakona o CANU. Vrlo je interesantno viđeti ko je tada i kako polemisao o statusu Akademije. CANU su za nerad i neobavljanje poslova zbog kojih je osnovana oštro kritikovali Radoslav Rotković i Slavko Perović. Perović je tvrdio da „u CANU sjedi 95 odsto akademika koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi ili Srbi iz Crne Gore“ i da „oni svoj naučni rad stavljaju u funkciju brisanja Crne Gore i Crnogoraca.“ (Pobjeda, 1. jul 1994, 3) Na te stavove Aćim Višnjić, poslanik Srpske radikalne stranke, odgovarao je prijedlozima poput onoga da se CANU pripoji SANU. „CANU je nepotrebna“, kazao je Višnjić, „kao samostalna institucija i molim da mi se odgovori da li ima manjeg prostora u svijetu a da ima akademiju.“ (Pobjeda, 1. jul 1994, 3)
Dešavanja iz devedesetih godina samo su potvrđivala teze o nesposobnosti CANU i propadanju krupnih nacionalnih projekata koji bi se povjerili Akademiji. Poznato je, recimo, da su Crnogorci bili na putu da objave Enciklopediju i da je za taj posao bio zadužen Leksikografski zavod. Ali Zavod je ugašen 1991. godine, da bi 1996. godine projekat bio dodijeljen kome drugo do – CANU. Znamo kako je i taj posao završen. Za isplatu honorara za 500 angažovanih lica potrošeni su novci dovoljni da se isplate dvije mjesečne zarade svim zaposlenim u nikšićkoj opštini. Nije objavljeno ni slovo, naravno, ali veoma je interesantno da je stranu konstruktivne kritike tada zastupao i Balša Brković, danas član Savjeta za izradu spornoga Rječnika, koji je u avgustu 1998. godine obavijestio crnogorsku javnost o brojnim propustima i greškama u Alfabetaru Enciklopedije CANU. Brković je tom prilikom zapisao: „Sve to daje nadu da će nova redakcija ECG smoći snage da u konačnoj verziji Alfabetara ECG ispravi barem dio propusta. Crna Gora nije dovoljno bogata da se za ispravljanje grešaka čeka – drugo izdanje. Posebno što će ono, ovim tempom rada, doći na red – tek krajem narednog vijeka. Najkritičniji čitaoci enciklopedija obično se javljaju poslije njih – i to treba imati u vidu.“ (Vijesti. 26. 08. 1998, 10) Međutim, CANU je iznijela cijeli konglomerat „argumenata“ koji su trebali da opravdaju loše obavljen posao. Jedan od ključnih krivaca za neuspjeh u tome poslu, po ocjeni CANU, bila je – Vlada.
Ni danas nije drugačije. Razloge propasti najnovijega projekta iz CANU vide u djelovanju Vladinoga Fakulteta za crnogorski jezik i književnost s Cetinja. Ipak, iz CANU se dva mjeseca nakon prvih kritika čuje kako su u autorskome timu spremni da isprave neke počinjene greške. CANU i predśednik zovu u goste sve zainteresovane za promjenu sadržine Rječnika. Bilo da ih je na taj potez naćerao ośećaj usamljenosti, bilo da i dalje samo robuju izraubovanim metodama „obrade neistomišljenika“, akademici su i tim činom pokazali nesposobnost. Umjesto da stručne i naučne probleme rješavaju na vrijeme, radom na naučnim skupovima, oni pozivaju građane na neformalne śednike, da ih na taj način ubijede u navodnu naučnu ispravnost Rječnika. Akademici kao da ne shvataju da šolja čaja i čašica pretkabinetskih razgovora nije dovoljna da se amortizije nezadovoljstvo, recimo predstavnika manjina. Uostalom, zar poslanik Đeljošaj odluku o reciklaži nije donio upravo nakon boravka u CANU? No, ko zna, moguće da će CANU, kad se preseli u novu zgradu, nabaviti i fiskalne kase, zbog čega bi gosti mogli iz nje odlaziti i zadovoljniji. Jedno je sigurno, akademici će, kad uvedu fiskalnu kasu, moći lako da prebroje prodate primjerke svojih izdanja. Jer, neka što tome sad teško može ući u trag i Poreska uprava, nego se i njihovi saradnici na projektu izrade Rječnika namučiše da izbroje koliko je primjeraka toga izdanja uopšte u opticaju. Postavlja se pitanje, kako onda pojedini članovi Savjeta, koji zdušno brane ovaj propali projekat, uopšte mogu da izbroje kvadrate stambeno-poslovnih objekata kojima raspolažu? I hoće li to, sad kad neki od njih obavljaju i političke i državne funkcije, umjesto njih učiniti institucije?
Da vidimo, dakle, zašto CANU ne priznaje poraz? Zašto ne povlači Rječnik?
Jasno je da je u pitanju nemogućnost pojedinaca da naprave razliku između ličnoga i opšteg interesa. Jer, kad Rajka Glušica kaže da bi „povlačenje Rječnika bila kapitulacija“, ona zapravo svima poručuje da bi to bilo i njeno priznanje sopstvenoga neznanja. Razumije se, dakle, zašto Glušica nije za povlačenje Rječnika, ali se ne može razumjeti zašto crnogorsko društvo, pojedini članovi CANU i najmlađi saradnici na projektu izrade Rječnika moraju biti taoci Rajke Glušice.
I umjesto da poslušaju neke od razumnijih članova Savjeta za izradu Rječnika i upute izvinjenje uz povlačenje Rječnika, u rukovodstvu CANU slijepo slijede „lingvističku liderku“ koja svojim nevještim izjavama i dalje urušava crnogorski naučni potencijal. Ko ne vjeruje ovoj tezi, neka pogleda snimak gostovanja Rajke Glušice na Televiziji Atlas. I neka obrati pažnju na pokušaj Glušice da odgovori na jednostavno novinarsko pitanje, ono o Mjesecu... Ta se, skoro treš slika sasvim uklapa u odličnu, humorom nadojenu kolumnu Andreja Nikolaidisa. On je za Al Džaziru pisao i o Rječniku, i to o odnosu CANU i Mjeseca. Da ga citiramo: „Šta im je Mjesec skrivio, pitate se sad? To je barem jasno: ne bio se poperiti na turski barjak.“
Jasno je, dakle, kome je Mjesec kriv, i ko se, po onoj narodnoj, uobičava srditi na nebeska tijela, ali treba obratiti pažnju i na potonji „argument“ CANU kojim se pokušava odbraniti od kritika da su u Rječniku neadekvatno opisali termin albanizacija. Poručuju oni koji su radili na Rječniku da su naknadno upoređivali njihov tretman tog termina i tretman istoga u albanskome rječniku. I da su ta dva tretmana identična. Ma nije valjda? Jeste da naši akademici nijesu, razumije se zbog čega, naveli i to u koji su rječnik albanskoga jezika zavirili i đe su pronašli sličnost u tretmanu termina albanizacija, ali u Rječniku albanske Akademije uz termin shqiptariz nema objašnjenja koje bi opravdalo tumačenje toga termina u leksikografskom timu CANU. Ko ni u to ne vjeruje, neka sam zaviri u Rječnik albanske Akademije.
I, na kraju, ovo. Iz CANU dosad nije odgovoreno na najznačajnije pitanje koje nameće ovakav Rječnik. Jasno je da je to i najneugodnije pitanje, da je pitanje svih pitanja vezanih za Rječnik. Zašto? Pa zato što akademici hoće da crnogorsku javnost ubijede u to kako im je želja bila da popišu crnogorske riječi i da daju primjere kako se u crnogorskome jeziku te riječi koriste. E pa dobro. Neka onda gospoda lingvisti, leksikografi, leksikolozi i akademici CANU objasne otkud ekavica u Rječniku? I zašto uz pojedine crnogorske riječi stoje cijele rečenice preuzete iz književnih i naučnih tekstova napisanih na standardnome srpskom jeziku?
