Nakon hvalospjeva romanu "Čovjek bez lica" u regionu, Popović je dočekao i jedno respektabilno priznanje u domovini. Dobio je Trinaestojulsku nagradu. Mladić koji odrasta u ambijentu industrijskog dijela Cetinja i započinje sportsku karijer čiji bi ishod, u najboljem slučaju, mogao biti status žestokog momka, izrastao je u pisca čije se ime sa poštovanjem pominje u književnim krugovima u regionu. Na pitanje da li je taj ishod, uz nesporan književni dar, prvenstveno rezultat njegovog nesalomljivog duha, kaže da je teško odgovoriti.
- Teško je u jednom odgovoru cjelovito predstaviti cijeli splet okolnosti, slučaja, ograničenja, ali i možda i nekih neočekivanih srećnih slučaja koji su oblikovali jednog tipičnog provincijskog autsajdera sa nekim tipičnim mladenačkim tlapnjama, zavjereničkim planovima i određenim prezirom prema društvenim normama, etabliranoj umjetnosti, nacionalnim prvacima, itd. Ali, čovjek jedno sanja a drugo mu se dešava. Na mene je presudno uticao taj cetinjski krug mladih intelektualaca koji su imali neke prevratničke ideje. I mene je taj otkrivalački eros iz jedne tipične solipstističke pozicije takozvanog dekadentnog pjesnika uvukao u centar rasprava o političkim, kulturnim i nacionalnim pitanjima. Dakle, umnogome postao sam dio onog socijalnog miljea koji sam u mladosti prezirao ili barem prema njima pokazivao sumnjičavost. Jednu pjesmu iz tog perioda završavam stihom: "O, sramno doba srednjovječnih". Dakle, danas bih mogao reći da sam na neki način izdao ta moja krajnje anarhistička, pa i nihilisticka opredjeljenja, ali ipak, vjerujem da sam ostao vjeran onim principima časti i prijateljstva koji su bili uvriježeni među mojim drugovima, takozvanim žestokim momcima, skromnog socijalnog porijekla i nejasne budućnosti.
On ističe kako je, osim pitanja ideologije, u romanu "Čovjek bez lica" htio još da istraži fenomen otuđenosti čovjeka u velikim sistemima, ali i otuđenost samog sistema.
- Želio sam da kroz ljudske sudbine ocrtam strašne kontroverze Crne Gore u potonjih 100 godina. U nas je moguće da se čovjek rodi 1912. i nikada ne mrdne sa rodnog mjesta a da, ako ga zdravlje i sreća posluže, doživi 2007. godinu, i na svom kućnom pragu dočeka vas sa pričom da je u svom vijeku živio u osam država. To je situacija moguća samo u okvirima latinoameričke literature. Ovdje je to realnost. Crnogorska realnost fantastičnija je od magijskog realizma Gabrijela Garsije Markesa. Plodan je to, ali i rizićan ambijent za ambicioznog pisca - zaključuje Popović.
