Čarls Vansant, sin ljekara iz Filadelfije koji je tek bio diplomirao na Univerzitetu Pensilvanije, bio je prva žrtva, ali je njegovo ubistvo prošlo relativno nezapaženo. Njega je ajkula napala u Bič Hejvenu. Malobrojni ljudi koji su čuli njegove krike mislili su da se šali. “Scientist of the day” tada je pisao da ajkule nemaju dovoljnu snagu u čeljustima da pregrizu ljudsku kost. Bio je to prvi slučaj smrtonosnog napada ajkule u američkoj istoriji, ali to tada još niko nije znao.
Nakon što je nastradala druga osoba, kupači su našli krvavo ljudskog tijelo na pijesku, koje je ajkula pregrizla na pola. Razbježali su se, vrišteći od užasa. Na naslovnoj stranici “Njujork tajmsa” osvanula je vijest o čudovištu iz stvarnog života. Još jednog kupača ajkula je odvukla u smrt u jednom zalivu. Gradonačelnici su poricali istinitost jezivih događaja, strahujući da će ostati bez prihoda od turizma, sve dok u jednom trenutku nijesu bili primorani da zatvore hotele, a političari da pozovu naučnike u pomoć.
Stručnjak Američkog prirodnjačkog muzeja identifikovao je napadača kao veliku bijelu ajkulu, Carcharodon carcharias. Gnijevni i u paničnom strahu od novih napada, muškarci su se naoružali puškama i vilama i obećali da će ubiti čudovište. Ajkulu je na kraju ubio čovjek čiji je brod napala.
Izgubljeno istorijsko blago sahranjeno ispod talasa
Da li vam ovo zvuči poznato? To je istinita priča o “Ajkuli”, izgubljenom istorijskom blagu doslovno sahranjenom ispod talasa. U bestseleru pod naslovom “Ajkula” iz 1974. godine, autor Piter Blenčli preselio je poprište tragičnih događaja iz Nju Džersija u zamišljeno ljetovalište Amiti, na Long Ajlendu.
Blenčlijeva ajkula ubija četiri osobe, uključujući i žrtvu u jednom zalivu. Čovjek se rve sa ajkulom i umire. Gradonačelnik ne želi da prizna opasnost, sve dok na kraju ne bude prinuđen da potraži pomoć naučnika. Ihtiolog u romanu nastoji da identifikuje vrstu ajkule. Dolazi do zaključka da je riječ o legendarnom ubici ljudi, velikoj bijeloj ajkuli Carcharodon carcharias, upozorava na događaje iz 1916. godine i na opasnost da bi isto moglo ponovo da se desi. Pobjesnjeli muškarci kreću u lov na ajkulu, a ubija je junak kada ona napadne njegov čamac.
Autor ovog članka Majkl Kapuzo, koji je na istinitu priču nabasao 2001. dok je živio u Nju Džersiju i ispričao je u knjizi pod nazivom “Blizu obale” (Close To Shore), razgovarao je s Benčlijem, koji je rekao da je roman plod njegovog dugogodišnje zainteresovanosti za napade ajkula, uključujući i podvige Franka Mundusa, sportskog ribolovca iz Montoka, na Long Ajlendu, koji je ulovio veliku bijelu ajkulu, tešku rekordnih 1.554 kilograma.
Međutim, u predgovoru novijeg izdanja knjige, pisao je o svojim istraživanjima: “Da li su ajkule... boravile u istoj oblasti i uvijek iznova ubijale? Nego šta. Sjećate se ajkule koja se pojavila u reci u Nju Džersiju 1916. i ubila četiri osobe? S vremena na vrijeme, uvjeravao sam novinare da se svaki pojedinačni incident opisan u knjizi zaista i dogodio.”
Benčlijev roman je bio kulturna senzacija koja je odjeknula širom svijeta. Fidel Kastro je rekao da je “Tiburon”, kako glasi njen naslov na španskom, metafora za predatorski kapitalizam. Drugi su govorili da je to knjiga o Ričardu Niksonu i Votergejtu. Knjiga je čak 44 nedelje ostala u vrhu liste bestselera “Njujork tajmsa” u tvrdom povezu.
Misterija koja nikad nije rešena
Godine 1975. Stiven Spilberg je snimio film “Ajkula”. Bio je to prvi holivudski ljetnji hit, koji je poslužio kao inspiracija za mnoge druge filmove - od “Ratova zvijezda”, preko “Parka iz doba jure”, do “Titanika”. Međutim, on je istovremeno užasnuo poznate naučnike koji proučavaju ajkule, poput Džordža Berdžesa sa Univerziteta Floride - zbog pogrešnog predstavljanja velike bijele ajkule kao osvetoljubivog lovca na ljude - ajkule zapravo ne napadaju ljude, jedino slučajno, što se rijetko događa. Ta priča je podstakla organizovanje bezbrojnih turnira na istočnoj obali Amerike za lov na ajkule u kojoj su one ubijane “bez griže savjesti”. Posljednjih decenija, lov na ajkule odigrao je važnu ulogu u desetkovanju gotovo svih vrsta.
Međutim, film je takođe podstakao nastanak pokreta za zaštitu ajkula i okeana, a biologe naveo da se detaljnije posvete istraživanjima. Fondovi za istraživanja su povećani, a naučnici su proširili shvatanje da su ajkule dio prirodnog okruženja, koje, kaže Berdžes, treba “poštovati kao što biste poštovali i sva druga stvorenja u divljini”.
Berdžes je identifikovao ajkulu koja je napadala 1916. kao veliku bijelu ajkulu, ali drugi naučnici kažu da je ajkula u rijeci bila Zambezi ajkula (Carcharhiunus leucas). Ta misterija nikada neće biti riješena.
blic.rs
