Bademaste oči Nastje Meljničenko izgleda da su pokrenule lavinu i podstakle čitaoce njene Fejsbuk stranice. I tako, Meljničenko je početkom godine postala prva žena koja je u ukrajinsku javnost iznijela priču koja je, zapravo, isuviše uobičajena.
Nju je, kada je imala šest godina napastvovao rođak, kada je imala 12 - muškarac, prolaznik ju je uhvatio za međunožje na glavnoj kijevskoj aveniji. Kada je imala 21 godinu bivši partner ju je na silu otjerao u krevet, skinuo je i slikao, prijeteći da će postaviti slike na internet ukoliko ga ostavi.
Do tada, Meljničenko se nije usuđivala da prizna da je bila žrtva takvog seksualnog nasilja; bila je u strahu od pomisli da će se kućni porno-film pojaviti na internetu.
''Ali to sam prerasla - napisala je kada je napravila grupu koja se zove #яНеБоюсьСказати (Ne plašim se da to kažem). Prestala je da brine o ucjenama. ''Ne plašim se da govorim, ne osjećam se krivom'', napisala je.
Ona kaže da nije imala pojma da će u nekoliko nedjelja privući 94.000 ukajinskih i 96.000 ruskih korisnika Fejsbuka, i da se kao lavina svojim ispovestima priključuju i ostali - pokret je zaživjeo i u Bjelorusiji.
Zorjan Kis je imao 17 godina kada ga je grupa muškaraca za koje je mislio da su mu prijatelji silovala na žurki u nečijem stanu, ponižavajući ga dok je bio pijan i bespomoćan. Pokušao je da zaliječi rane sam, i o tome nikome nije pričao.
''Čuvao sam bol zakopan duboko u meni punih 16 godina'', kaže Kis koji je sada borac za ljudska prava i LGBT aktivista u Kijevu. ''Do sada, kada sam vidio hrabre ispovijesti hiljada žena koje su ispričale svoje priče o silovanju na internet pokretu #яНеБоюсьСказати.”
On je primijetio da su neki koji su odgovorili na njegov post na Fejsbuku bili preplašeni kada su feministkinje zagrmile kako bi muškarci trebalo da pišu o tome kako su ih žene odbile.
To ga je razljutilo: ''Mislim da bi muškarac od muškarca trebalo da čuje kako je to biti silovan''. Osvrćući se za sobom, Kis je shvatio da je od malena oko sebe gledao nasilje: ''Moj otac, inteligentni filozof, često je dok su se svađali umio da zgrabi moju majku i gurne je u zid'', prisjeća se. ''Pala bi na pod, ali on bi je ponovo zgrabio i iznova udarao u zid, sve dok se nije razvela''.
Ispostavilo se da je grupa lakmus papir za toleranciju u ruskom i ukrajinskom društvu. Kako objasniti da su te velike evropske zemlje pune silovatelja i nasilnika?
Odrastanje uz nasilje
''I u Ukrajini i u Rusiji generacije su odgajane po vojničkim pravilima, u uslovima beskrajnih ratova, političke represije i nasilja u porodici što je dovelo do visokog stepena silovanja'' kaže Kosterina.
Prije dvije godine tokom proevropskih demonstracija u Kijevu, aktivisti u Majdan revoluciji su stavili natpisi ''Ne plašim se'' na centralni trg ukrajinske prijestonice. Prošle godine je moskovski centar za AIDS započeo kampanju #don’tbeafraidwearewithyou (ne plašite se, mi smo uz vas) - u kojoj poznati i obični ljudi koji su HIV negativni objavljuju svoje fotografije u znak podrške pacijentima s HIV-om. Ali oslobađanje od straha poprimilo je razmjerne lavine.
Strah i kompleksi
Posljednjih mjeseci žene su razgovarale o svojim kompleksima, o gubljenju osjećaja da njihovo tijelo pripada njima, dok su mnoge od njih svoje priče ispričale ukrajinskoj Hramadskoj televiziji ili na društvenim mrežama.
Jedna od reporterki te televizij, Ekatarina Sergatskova, takođe je pisala na Fejsbuju o nekoliko epizoda iz svog života, ali je ipak ponešto i prećutala.
''I ja imam svoju priču, ali nisam spremna da je podijelim jer nisam sigurna da sama nisam izavala to nasilje'' rekla je Sergatskova.
Rusi i Ukrajinci još uče, izgleda, da dok su odnosi komplikovani, nasilje nije ida da ne bi trebalo da se plaše da to kažu.
