Mirko iz kultnog filma Dušana Kovačevića kaže da ne voli da gleda to ostvarenje, ali se rado prisjetio svog filmskog oca Lakija na manifestaciji "Dani Danila Bate Stojkovića" u Vrnjačkoj Banji.
"Zvuči mi morbidno što me nazivaju "jedinim živim maratoncem". Lecnem se uvijek i prekrstim kada mi to neko kaže. Jednostavno, nije pristojno. Nemaju ljudi zlu namjeru, ali nije prijatno to čuti. Znate, svima nama ističe vrjieme. A ja ipak već igram četvrtu četvrtinu svog života", rekao je Diklić za "Informer".
U intervjuu za ovaj list Diklić se prisjetio prijateljstva sa poznatim glumcem, te je rekao da mu Stojković mnogo nedostaje.
"Ne mogu da kažem da je on meni bio partner, ja sam njemu bio. Ali bez toga čovjek nekako i može, navikne se. Često pomislim: 'Bože, što meni taj čovjek nedostaje'. Ne toliko na sceni, ali mi kao prijatelj nedostaje skoro svakodnevno", rekao je Diklić.
Istakao je da je Bata bio divan prijatelj.
"Nedostaje mi da popričamo, da mu se povjerim, ponekad i požalim. Mogao sam u svakom trenutku da se oslonim na njega. Ispovijedao sam mu se. On nije morao ništa da kaže, po načinu na koji povuče dim iz cigarete sam znao da li sam nešto uprskao u odnosu prema nekome ili nečemu. Uvijek je bio tu: kad mi je trebalo njegovo mišljenje, savjet, a ponekad i novac... Kad god sam bio u bolnici, a to nažalost nije bilo rijetko, on je dolazio prvi. Pita me: 'Treba li ti nešto?' Ja kažem: 'Može viski i jedan kent'. A on mi odbrusi: 'Marš!'", prisjetio se slavni glumac.
Diklić i ostali glumci posadili su u Vrnjačkoj Banji stabla u spomen Gagi Nikoliću, Marinku Madžgalju, Miloradu Mandiću Mandi, Bati Živojinoviću i Petru Kralju.
"Ne mogu javno da pokažem šta osjećam o mojim preminulim kolegama... Ja to otugujem sam. Sebično mi je da ja nekoga opterećujem svojim bolom. Koga se tiče kako se ja osjećam", kazao je Diklić.
