Posvećena je fenomenu identiteta, njegove kontekstualizacije i vizuelizacije, kao i percepciji i interpretaciji evropskog umjetničkog nasljeđa u oblasti Jugoistočne Evrope.
Kćerka je čuvenog revolucionara Mihaila Beba Brajovića. Decenijama živi u Beogradu, a svaku riječ izgovara sa savršenom dikcijom i akcentuacijom starog Nikšića u kome je rođena njena majka. Za Pobjedu, govori o Njegoševom putovanju kroz Italiju koje je tema njene posljednje knjige i Boki koju je vidjela u formi Bogorodičinog vrta na Zemlji...
Portal Analitika intervju prenosi integralno:
POBJEDA: Gdje je prvo mjesto Vašeg upoznavanja sa likovnom umjetnošću?
BRAJOVIĆ: U kući moga oca. On nije mogao da shvati ništa od modernog doba, ali iz jednog dijela svog bića obožavao je apstraktno slikarstvo. Crnogorskih slikara je kod nas vazda bilo. Kupovao je njihove radove.
POBJEDA: Kako ih je birao?
BRAJOVIĆ: Što luđe, to su njemu bile bolje. Volio je Toškovićeve crteže koje moja majka nije mogla da podnese... Do danas mi tu ništa nije jasno. Čovjek koji ne može da podnese razvodnjene „Bitlse“ volioje radikalne slikarske apstrakcije.
POBJEDA: Da li je i izbor teme za Vašu knjigu „Njegoševo veliko putovanje: Meditacije o vizuelnoj kulturi Italije“, makar dijelom, dio Vašeg „porodičnog prtljaga“?
BRAJOVIĆ : Ova knjiga ima duboke korijene u meni. Prva moja čitanja i razumijevanja Njegoša zbila su se u krugu porodica moga oca i majke. Tu je veličina njegove misli i ideja bila neupitna.
POBJEDA: Vaša studijapredstavlja Njegoša u drugačijem kontekstu od onog u kojem se obično sagledava. Boravak u Italiji od novembra 1850. do avgusta 1851. Do sada je posmatran kao prinudno putovanje preduzeto radi liječenja. Vi dokazujete je to putovanje Njegoš preduzeo prvenstveno radi zaokruženja svog obrazovanja?
BRAJOVIĆ: Njegoš je zaista imao savjet tada uglednog doktora Škode da prezimi u Napulju. Napulj je od antičkog doba smatran iscjeliteljskimgradom. Ali, Njegoševi zapisi u bilježnici, pisma koja je pisao nekim prijateljima i zapisi Ljube Nenadovica, koji ga je sreo u Napulju i popunio neke praznine tog putovanja, ukazuju da je naporno putovao i hodao da bi vidio sve što je morao vidjeti. Išla sam u gradove koje je Njegoš gledao da bih vidjela ono što je on gledao.
Mislila sam – kako je mogao sve ovo da stigne da vidi. To je strašna žudnja da se vidi i tu sam mu prišla kao istoričar umjetnosti - da vidim šta je gledao i zašto. Shvatila sam da je bio na Velikom putovanju.
Veliko putovanje je u njegovovrijeme bilo socijalna, intelektualnakonvencija evropskeelite. Smatralo se da obrazovanje nije zaokruženo ako se ne obiđe dugo trajanje antike, a ona je za Njegoševu generaciju bila smještena u Italiji.
POBJEDA: U Vašoj knjizi Njegoš je okarakterisan kao jedan od najviših evropskih intelektualaca svoga vremena. Na čemu temeljite taj stav?
BRAJOVIĆ: Gledajući njegov pogled sigurna sam da je tako. Njegoš kroz Italiju je živi trezor slika. On o slikama misli i živi sa njima. Fasciniran je vizuelnom kulturom Italije. Gleda i pejzaže i urbane cjeline.
Razni su Njegoševi identiteti. Iz poštovanja prema njima i Njegošu kao osobi koja je umrla prije 40. godine sa tako puno sile, izabrala sam jedan od njegovih identiteta – evropski intelektualac na Velikom putovanju. Shvatila sam da je itu bio veliki. Sa otmenim ponašanjem i znanjem, sa sudovima koji potvrđuju tada eminentne naučnike i istoričare umjetnosti, ali i veoma autonoman u ocjenama.
POBJEDA: Njegoša posmatrate i kao velikog prosvjetitelja...
BRAJOVIĆ: Ukupnim djelovanjem insistirao je na prosvijećenosti. Svojim velikim putovanjem je to dokazao. Putovanje je saznanje, širenje horizonata. Putovanje je neki svijet koji se otvara. Njemu se zaista otvorio.
POBJEDA: Posebno Vam je bliska tema odnosa Njegošaprema Rafaelu...
BRAJOVIĆ: Rafaelovo „Preobraženje Hristovo“ je čudo od slike. Sa stanovišta 19. vijeka, to je bila najveća slika ikad naslikana. Njegoš je morao da je vidi. Pred njom doživljava nešto zaista posebno. Naši su teoretičari književnosti pisali o Njegoševoj svjetlosnoj simbologiji, naročito u „Luci mikrokozmi“.
Rafaelova slika takođe ima dvojstva koja kod Njegoša uočavamo – svijeta: realnosti i smrti, bijesa, ljutnje, nevjerovanja i nenadanja u prvoj zoni, i preobraženja u drugoj zoni gdje se otvara svjetlosna aura oko Hrista.
Prema svjedočanstvu Ljube Nenadovića, pred njom Njegoš provodi puno vremena. U literaturi se skretala pažnja da je Njegoš znao da je Rafael mlad umro i da je imao osjećanje da će i sam mlad umrijeti.
To je romatizirano razmišljanje i nijesam htjela da na tome insistiram. Mislim da se Njegoš pred tom slikom nije osjećao nedovršeno i nesrećno.
Naprotiv, kao sveštenik i teolog, on je prepoznao to življenje nakon ovoga svijeta oličeno u gornjoj zoni Rafaelove slike.
POBJEDA: Dakle, definitivno to nije bilo sekularno hodočašce...
BRAJOVIĆ: S obzirom naNjegoševu otmenost i obrazovanje, on se ponašao kao pravi veliki putnici. Zato sam ga nazvala poeta putnik. On živi svoje putovanje. To se vidi iz njegovih pisama.
POBJEDA: Kako bi danasizgledalo Veliko putovanje?
BRAJOVIĆ: Izdvajam četiri grada koji su bili centralni lokusi Velikog putovanja u Njegoševo vrijeme – Veneciju, Firencu, Rim i Napulj. Sve što je on vidio i danas treba vidjeti.
POBJEDA: Čvrsto vjerujete da se na tim mjestima mogunaći odgovori na pitanja koja postavlja 21. vijek?
BRAJOVIĆ: Naravno. To što je on gledao je klasična Italija. I antička i renesansna. To je najveća vrijednost. Naravno, ljudi će danas posmatrati i modernu umjetnost. Ali, ono što čini evropsku civilizaciju to je Njegoš gledao. Išla bih njegovim stopama. Volim klasičnu Evropu.
POBJEDA: A klasičnu Crnu Goru?
BRAJOVIĆ: Takođe.
POBJEDA: Koje njene vrijednosti smatrate krucijalnim?
BRAJOVIĆ: Dostojanstvo. Ozbiljnost u upotrebi riječi. Zemlja koja se bezuslovno voli. Hrabrost. Čojstvo. Prijatelji mi kažu da imam sliku Crne Gore zamrznutu u vremenu.
Ali, ja najviše dobra od ljudi dobijam od Crnogoraca. Nemoguće je potpuno razgraditi ono najbolje u njoj - klasičnu mediteransku zemlju.
POBJEDA: Najintenzivniji kontakt s Mediteranom Crna Gora ima u Boki. Jedna Vaša studija inspirisna je marijanskim kultom tog dijela naše zemlje. Boku tretirate kao Bogorodičin vrt nazemlji...
BRAJOVIĆ: Proučavala sam Boku s planine i mora. Shvatila sam da se Bogorodičine crkva i kapele nalaze na najznačajnijim strategijskim pozicijama. S obzirom na to da je u vrijeme kada su građene Boka bila pola Mletačka republika, a pola Osmansko carstrvo, što cesto zaboravljamo, bilo mi je jasno da nijesu slučajno podizane na takvim mjestima.
Postojala je strategija koju su realizovale brojne generacije, sveštenici katoličke crkve, pomorci, obrazovani ljudi, humanisti. U centru takve sakralne topografije je Gospa od Škrpjela koja je gotovo obredna tvorevina kojoj sve horizontalne i vertikalne geografske linije teže. To je ideje sakralne topografije koja sanktifikuje prostor.
POBJEDA: To je autenticno Vaša ideja?
BRAJOVIĆ: Jeste. Mada, moram reći da je veliki erudite Srećko Vulović još u drugoj polovini 19. vijeka imao srodne ideje da su sve te crkve na neki nacin omaž Bogorodici.
U to vrijeme je nauka bila pozitivistička. Legende se nijesu prihvatale kao važne za razmatranje problema, a ja sam u istraživanjima pratila legende o čudotvornim ikonama, jer su legende jedna vrsta biografije.
A legenda kaže da je ikona Bogorodice doplivala do školja i izabrala mjesto na kom će, uz veliko pregnuće Peraštani sagraditi crkvu.
POBJEDA: U toj knjizi zapisali ste – „Ja sam Boku prihvatila kao mjesto svoje duše...“
BRAJOVIĆ: Prva crkva u koju sam u životu, kao djevojčica, ušla bila je ona na Gospi od Škrpjela. Ona ima nešto što samo Mediteran daje – sklad urbane i prirodne ljepote.
POBJEDA: Gdje se u Boki najugodnije osjećate?
BRAJOVIĆ: Na mjestima sa kojih mogu da vidim Gospu od Škrpjela. Perast.
POBJEDA: Takav bi se pogled i Njegošu dopao, sva su njegova putovanja započinjala iz Boke, preko mora...
BRAJOVIĆ: Crnogorci su tim putem odlazili i na Zapad i na Istok. Moja knjiga je završena Njegoševim omažom Italiji. Milost Mediterana učinilaje da ima bezbrižne i vedretrenutke. On kaže: „Jasam od Istoka najbliži susjed“.Zna da je tu kolijevkaEvrope. Ide da se pokloni, citiramga - zemlji klasičeskoj.Todobro on želi da vidi i osjeti u svojoj duši. On zna da je Italija izvorište Evrope kojoj on pripada.
NJEGOŠ JE U ITALIJU OTIŠAO PRIPREMLJEN
POBJEDA Kako su na Njegoša uticali Gete i Bajron?
BRAJOVIĆ: Gete je uspostavio konvenciju tog otmenog pogleda na Italiju. Ne znamo da li je Njegoš čitao Geteova „Italijanska putovanja“ alisam sigurna da je za njih morao znati.
Što se tice Bajrona, kopče su mnogo konkretnije. On ima Bajronov portret u Biljardi, u „Bilježnici“ refererira na Bajrona, u Veneciji gleda stvari koje je Bajron gledao i to sam nazvala „bajronizacija Italije“. Na primjer, primjećuje da u Duždovoj palati nema portreta dužda Marina Falijera.
Od svih portreta duždeva u Veneciji on primjecuje onaj nedostajući. Primjećuje jer je 30 godina ranije Bajron o tom Falijeru napisao dramu. Mnogo je sličnih detalja. Htjela sam da kažem da je Njegoš u Italiju otišao pripremljen. Imao je u svojoj biblioteci putopisne i avanturističke knjige, što klasicističke što romantičarske. Znao je šta želi da vidi. U tom smislu, pomagao mu je i neki dobar turistički vodič, s tim što turistički vodiči u 19. vijeku imaju imperijalnu notu.
Razvijeni Zapad s poštovanjem gleda antiku, ali ne i one koji su je naslijedili. Njegoš nema taj pogled. Gete je napisao: „Bez mutnog oka gledam Italiju“. Njegoš je posmatra svjestan njenih nedostataka ali je izabrao da vidi lijepu stranu ondašnjeItalije.
DUGA ISTRAŽIVANJA BEZ IKAKVIH PRECICA
POBJEDA: Da li je Vaša ideja o Boki kao Bogorodičinom vrtu na zemlji, u vrijeme kada ste pisali knjigu, posmatrana s odobravanjem ? Jesu li su je ljudi razumjeli?
BRAJOVIĆ: Imala sam podršku samo dva čovjeka - Don Branka Sbutege i Don Srećka Majića. Vidjeli su da pažljivo radim i cijenili su to.
POBJEDA: Koliko je trajalo istraživanje?
BRAJOVIĆ: Jako dugo. Vrijeme kada sam stasavala kao intelektualac podrazumijevalo je duga istraživanja, ozbiljan arhivski i terenski rad. Nije bilo nikakvih prečica. Za dvije knjige bilo mi je potrebno 10 godina.
POBJEDA: Kad pominjete prečice, našto mislite?
BRAJOVIĆ: Na puno toga što su donijele informacione tehnologije...
POBJEDA: Vjerujete da prednosti koje sa njima dolaze neće nužno rezultirati novim kvalitetom u poslu kojim se bavite?
BRAJOVIĆ: Neće. Obilje podataka bezstrukturalnog obrazovanja je problem. Treba imati ozbiljno klasično obrazovanjeda bi se podaci umjeli uzeti i obraditi. Daje lakše uz nove informacione tehnologije – lakše je. Da je bolje – nije bolje.
Kao predavač, trudim se da mlade ljude vežem za knjige i čitanje, za razmišljanje nadknjigom. Mislim da tu bitku gubim. Stasala je generacija koja konzumira podatke bez mnogo otklona, bez razboritosti, bez suda.
Pobjeda
