Piše: Novak ADŽIĆ
Vjerovatno je riječ o emigrantu iz Poljske i agentu nekoliko obavještajnih službi- Đorđiju-Đorđu Moskijeviču-, koji je u Crnoj Gori, pored ostalog, bio angažovan i kao prevodilac/tumač u razgovorima i dogovorima između okupacionih vlasti i domaćih kolaborantskih snaga. Đorđe Moskijevič je sarađivao sa italijanskim i njemačkim okupatorom u Crnoj Gori (1942-1944) i sa predstavjicima bjelaške grupe (četničkih disidenata), koje je predvodio Ljubomir-Ljubo Vuksanović, te povremeno, pored “Glasa Crnogorca” (iz vremena italijanske okupacije Crne Gore), i u kolaborantskom listu “Lovćen” koji je tokom 1944. godine izlazio na Cetinju pod okriljem “Narodne uprave” i Njemaca. Prije konačnog oslobođenju Crne Gore i Jugoslavije izbjegao je u Južnu Ameriku i živio je u državi Peru.
Dr Novica Radović je, pobijajući navode autora rečenog teksta, u članku pod naslovom “Odgovor piscu ‘Ceterum censeo’ “, naglasio da “nikada ni jedan publicista ni u doba mira, a još manje u doba rata, nije postavio cio jedan narod, čak i mrtve njegove, na optuženičku klupu pred licem Evrope, kao što je pisac „ceterum censeo ...“ to učinio sa crnogorskim narodom”. (Dr. Prof. Novica Radović, “Odgovor piscu ‘Ceterum censeo’ “,“Glas Crnogorca”, godina II, Broj 146, Cetinje, 1. septembar 1943, str. 4.)
Ceterum censeo (lat.: Inače mislim), dio je čuvene izreke Katona Starijega: „Ceterum autem censeo Carthaginem esse delendam“ („Inače mislim da Kartagu treba razoriti“), kojom je Katon završavao svaki svoj govor u rimskom Senatu. Tim izrazom se demonstrira stav koji neko uporno zagovara.
U polemičkom diskursu dr Novice Radovića (koji je tokom drugog svjetskog rata u Štabu Krsta Popovića, pored ostalog, bio šef odsjeka za prosvjetu, kulturu i propagandu) sadržana je javna odbrana istorijskog identitata i prošlosti Crne Gore i Crnogoraca i prikazano je nekoliko važnih momenata koji svjedoče o tome kako su brojne ugledne, poznate i relevantne ličnosti, kako iz povijesti Crne Gore i sa južnoslovenskih prostora, tako i sa drugih prostora i iz zemalja zapadne i istočne Evrope prepoznavali, doživljavali, posmatrali i opisivali, istorijsko, etničko, državno-pravno, etičko, slobodarsko-ratničko, kreativno, kulturno biće, običaje i tradiciju i druge karakteristike Crne Gore i crnogorskog naroda. Radović autora teksta sa kojim polemiše tretira klevetnikom, falsifikatorom i “neprijateljem Crnogoraca” i njegove stavove naziva “trućkanjem”. Dr Novica Radović iznosi niz istorijskih činjenica o prošlosti crnogorskog naroda i njegove države. Taj Radovićev tekst, pored izražene argumentacije i realnog sagledavanja predmtenog pitanja, ipak, u izvjesnom smislu, sadrži i neke elemente, pomalo, romantičarskog i tradicionalističkog pogleda na istoriju Crnogoraca, koji je kod Novice Radovića bio od ranije uočljiv.
Navedeni tekst dr Novice Radovića “Odgovor piscu ‘Ceterum censeo’“,glasi integralno: „Nikada ni jedan publicista ni u doba mira, a još manje u doba rata, nije postavio cio jedan narod, čak i mrtve njegove, na optuženičku klupu pred licem Evrope, kao što je pisac „ceterum censeo ...“ to učinio sa crnogorskim narodom u Glasu Crnogorca od 25. avgusta.
Optužuje jedan narod, koji je dao besmrtnog Njegoša, čije filozofsko djelo „Gorski vijenac“, krasi sve biblioteke Evrope i sa kojima nas je uveo u sve Antologije svijeta.
Optužuje jedan narod , koji je dao „Imovinski zakon“, remek djelo pravničke znanosti i prakse.
Optužuje jedan narod čiji je posljedni kralj ispjevao najljepšu himnu Južnih Slovena, čiji refren odjekuje i dan danas i odjekivaće u srcima sve naše mladeži.
Optužuje jedan narod, koji je dao četiri najznamenitije jugoslovenske dinastije i Evropi dao šest princeza kraljevske krvi, od kojih jedna dijeli sjaj prijestola Vječnoga Grada.
Optužuje jedan narod koji je bio kroz vjekove bedem hrišćanstva, jedan narod „mrijet naviknutih ...“
Crnogorci su imali neprijatelja u svojoj prošlosti, imaju ih i danas, a imaće ih i u buduće što je dokaz njihove vrijednosti – ali u klasifikaciji tih neprijatelja g. ABV. pripada prvo mjesto.
Da vidimo sada šta se trućka ovaj falsifikator istorije u svom „Ceterum censeo ...“
Kaže da je Crnogorcima „najveći neprijatelj njihova samozaljubljenost, nenormalni skok iz viteškog razbojničkog načina života u savremenost evropske zajednice naroda“: da „nas Evropa nije poznavala“, te „ni danas, srećom, nije stigla da „nas upozna“; da je „Evropa iskovala legendu o nama i stvorila od Crnogoraca badavadžije, svačije prišipetlje i hajduke“; da „se nemamo čemu naučiti ni od starih naših, a kamo li od danšnjeg naraštaja“, pa nam savjetuje: „da pređemo preko naše prošlosti mokrom krpom“; da „Crnogorci nisu naučili na stvaralaštvo nego na sabotažu, kartanje i pjanstvo“, pa savjetuje: „sjutra će se svršiti rat i sudbina naroda svršiće se za zelenim stolom“, zato treba da smo „disciplinovaniji i da riječ razuma dopre do dubine naše svijesti“. Itd. itd.
Ovako priča publicista ABV. Međutim iz istorije znamo:
I onda kada čak i u zapadnoj Evropi vladaše mrak čovječanstva i padahu nemilosrdno glave svim pobornicima za pravo čovjeka na slobodu, u Crnoj Gori vladaše sloboda, jednakost i bratstvo, bazirani na principu: ne učini drugom ono što nijesi rad da ti drugi učini.
Kada otomanska najezda prijećaše Beču i zapadnoj Evropi, Crnogorci, po Tenisonu, „vraćahu u nepovrat pokunjene i okrvavljene zastave polumjeseca“; kada papstvo bješe ogrezlo u krvi sa carstvom u Evropi, crnogorski Makarije i Božidar Vuković – Zećanin branjahu evanđelski kult hrišćanstva, suprostavljajući Koranu Osmoglasnik i druge spise, oštampane na Obodu - Rijeci Crnojevića, ondašnjoj prestonici Crne Gore; kada vjerski ratovi i španska inkvizicija gutahu na hiljade ljudi zbog vjerskog bigotizma, crnogorski mitropoliti održavahu na visini simvol vjere i simvol slobode stvarajući iz njihova jedinstva etiku čovjekova dostojanstva.
Ovoliko gospodinu ABV. Za naš nenormalni skok iz srednjevjekovnog viteško – razbojničkog života.
„Samozaljubljenost“ naša amor' – propr, kako u fizičke odlike tako i u duševne osobine naše, služi nam kao i svim drugim narodima za potstrek na viteška djela. S tom specifičnošću naše rase mi se ponosimo, a italijanski narod ne može zaboraviti da njegov prestolonasljednik liči u licu i pojavi majčinom plemenu, dok u plemenitom njegovom duhu skuplja najbolje vrline jednog i drugog naroda, kako to lijepo kaže g. d-r De Paolis u književnoj reviji „Durmitor“.
Istina je, da smo dosta hajdukovali, ali nijesmo bili hajduci vezanog roblja, a još manje kupili tuđe prnje, već smo bili hajduci, da gonimo hajduke naše narodne časti i slobode.
Evropa nas po dobrim osobinama i te kako poznaje: Italija po riječima Đuzepe Garibaldija, koji je rekao: - Neznam čemu više da se divim; viteštvu Crnogoraca ili njihovih prinčeva; po riječima Frančeska Del Ongaro u djelu „Herkul Crnogorski“, koji govori o Lovćenskom geniju; po riječima profesora Zukarelija, koji je rekao: za crnogorski narod: - najmanji po broju, najveći po moralnim osobinama.
Njemačka nas poznaje po braći Grim i profesoru Gezemanu, koji su svoj narod upoznali sa našim duhovnim biserom, našom narodnom epopejom, narodnim pjesmam, čime se odlikujemo od svih ostalih naroda Evrope i po profesoru Univerziteta Gastonu Rupnelu koji ovako kaže: - Istorija slavi crnogorsko gnijezdo orlova. To je otadžbina nenadmašna i slavna kao Šparta. Njen mali narod bio je jedini od velike Slovenske rase koji nikad nije bio u lancima ropstva, a Dr. Kosijer kaže: - Crna Gora je zavičaj Orlova i junaka.
Poznaje nas Rusija od Petra Velikog do Nikole II , Rusija Puškinova ne kao „badavadžije i svačije prišipetlje“ nego kao vjerne saveznike za 200 godina i pobjednike Napoleonovih četa i turskih Armija za 300 godina.
Poznaje nas Francuska od Napoleona I do Poenkarea, a naročito Lebeova Francuska, kada mala Crna Gora između nje i Italije posreduje u Afričkom pitanju.
Poznaje nas Engleska po Gledstonu, Tenisonu i istoričaru Mileru, koji kaže da je: „Putnik svetinja Crnogorcima, čiji maniri potvrđuju izreku, da su oni aristokracija srpske rase“, i: Biti dobar borac, najveći je predmet ljudske ambicije“.
Poznaju nas i Česi po Josifu Holečeku koji, pišući o crnogorskim bojevima, kao njihov pratilac kaže: - Kako su bogati ovi siromašni Crnogorci.
Poznaje nas i Bugarska kroz Ivana Vazova, koji kaže: - Siromašna zemljo. Imaš narod go, al' mož' gordo reći: imam Vuči Do, Dvadest Termopila na stjenju je mom. Ispred tvojih sila Sparta bi se skrila i Ahiles s njom.
Poznaje nas Slovenačka po Lestviku koji kaže: - Vi ste Crnogorci silne moći, kao tvrda stijena koju od svud more bije, kleti Turčin pred kim sav je Balkan pao, al' vas u svoje lance okovao nije.
Poznaje nas Hrvatska po Ivanu Mažuraniću, koji u spjevu „Smrt Smail Age Čengića“ između ostaloga kaže: - Ah, da znaju svjeta puci ostali iz nizina otkud vida ne ima, krst ov' slavni nepobjeđen igda, vrh Lovćena što se k nebu diže ?
Poznaje nas Srbija po Ljubi Nenadoviću, koji kaže: - Ove stijene mrko glede, u krvi se turskoj dave, a krvi su jošte žedne, i: otkada se zna za Crnogorce, otada se zna za sigurnost među njima“.
Poznaje nas i Grčka po „Novom svijetu“ koji za vrijeme Svetskog rata u Parizu bjeleži: - Crna Gora je jedan simbol cijeloga čovječanstva.
Na posletku poznaje nas cijela Evropa skupa, kada 1897-8 uspostavismo red na Kritu, a svi pet kontinenata svijeta poznaju nas jer su u Antologiju njegovu ušli dva naša princa književnika, Vladika Njegoš i Nikola I.
G. publicista ABV. drsko kaže, da se ne možemo ničemu poučiti od naših starih, pa zato treba da pređemo preko naše prošlosti mokrom krpom. Mi mu odgovaramo na osnovu naprijed izloženoga: da, ako postoji naroda u Evropi da pređe mokrom krpom preko svoje prošlosti, u tom slučaju bi crnogorski narod bio posljednji.
Savjetovali su nam, našim precima i nama, da se sudbina naroda u svim ratovima rješava za zelenim stolom, ali Crnogorac nije nikada pristajao a da ne pridržava bar jedan krak nožica kojima se kroji karta Evrope. Za to su nam dokazi Pariski i Berlinski kongresi.
Tačno je da neki Crnogorci, a naročito činovnici, nalaze razonodu u kartama, kafanama i birtijama, ali vjerujemo da je člankopisac i lično kriv tome, jer je svojim uhljebljem u Crnoj Gori ostavio bar jednog Crnogorca bez hljeba i našao Eldorado u „pasivnoj Crnoj Gori“. Da završimo za sad. Dr prof. Novica Radović”.
(Dr Prof. Novica Radović, “Odgovor piscu ‘Ceterum censeo’ “,“Glas Crnogorca”, godina II, Broj 146, Cetinje, 1. septembar 1943, str. 4. Ovaj tekst se po prvi put objavljuje u našoj istoriografiji. Iz rukopisa doktorske disertacije Novaka Adžića, “Crnogorska stranka 1925-1945”).
