Jedan ladni špricer, moliću lepo – rekao je samozatajni stariji muškarac za šankom kafane Špaca u Ugrinovcima, mirnom sremskom selu kraj Batajnice, opština Zemun.
U kafani nije bilo nikoga, tek jedan čiča što je zadrijemao s glavom na križaljci, posljednjim se snagama držeći za čokanj industrijske šljivovice, i Mitar Mirić koji je iz kutije na polici s praznim flašama viskija pjevao: ‘Neko je prašinu digao/ dok još kući nisam stigao…’ Konobarica, krupna mlada žena što je zbog tetoviranog orla na nadlaktici zovu Orleuša, nije ni pogledala muškarca na šanku. Iz frižidera s logotipom Jelen piva izvadila je bocu jeftine Rubinove smederevke, ulila malo više od pola čaše, pa dohvatila plavi sifon sa soda-vodom.
- Zapenjen, ne promešan - dodao je gospodin Samozatajni.
Orleuša je zakolutala očima, pa rutinskim pokretom ispustila iz sifona kratki mlaz sode i gurnula mu čašu. ‘Neko me je klevetao dok si bila sama, ne veruješ valjda glasinama’, pjevao je Mitar Mirić dok je Samozatajni otpio hladnu pjenu špricera, sačekao trenutak-dva da s olakšanjem podrigne, pa rukavom košulje obrisao usta i nagnuo se preko šanka.
- Moje ime je Čolović. Čedo Čolović - šmekerski je namignuo Orleuši.
- Aman zaman, Čedo - umorno je uzdahnula ona.
Tako bi nekako mogao započeti visokobudžetni špijunski triler, recimo ‘Iz Ugrinovaca s ljubavlju’, ‘U službi Njenog Vrhovništva’ ili, štajaznam, ‘Samo dvaput se ljubi’, uzbudljiva priča o Čedi Čoloviću, mirnom i samozatajnom vojnom penzioneru iz Ugrinovaca što je još za vrijeme rata iz Hrvatske došao tu kod sestre, da duge, ravne sremske godine provodi u rješavanju križaljki, prekidajući ih tek povremenim obilascima obiteljskog vinograda u rodnom Tepljuhu kraj Drniša. Kao toga dana, kad je popio svoj obavezni špricer, konobarici ostavio uobičajenu napojnicu, uzeo manji kofer i krenuo prema vratima.
- Ne tako brzo, Čedo… - iznenada se u tom trenutku probudio onaj čiča s križaljkom, pa ustao od stola i sa značkom Bezbednosno-informativne agencije u jednoj, te policijskim ‘tetejcem’ u drugoj ruci, unio se Čedi u lice.
- Prokletstvo! - procijedio je ovaj sebi u bradu.
- Ili bih trebao reći - unio mu se čiča u lice - ‘samozatajni agente Čoloviću’?
Konobarica Orleuša otvorenih je usta zadivljeno gledala u Čedu, i napetu tišinu u kafani Špaca mreškao je samo glas Mitra Mirića: ‘Špijuni su među nama/ kvare našu idealnu vezu/ al neka ih, neka budu/ sada na oprezu/ jer mi smo na potezu…’
- Pa dobro, gde ste dosad? - šeretski se na kraju nasmijao Čedo, namignuo konobarici i pružio ruke prema čiči. - Šta vas je zadržalo ovoliko dugo?
Sad, je li bilo baš tako, ili su moji povjerljivi izvori ponešto i okitili, ne držite me za riječ, tek sutradan – da skratim priču – sve su novine u socijalističkom federativnom regionu javile o hapšenju stanovitog Čede Čolovića, umirovljenog oficira vojske Republike Srpske Krajine, optuženog za prikupljanje obavještajnih podataka za hrvatske obavještajne službe, pa privedenog taman pred put u Hrvatsku, navodno na berbu grožđa u rodni Tepljuh.
Kako kaže drug Mirić, ‘neko je prašinu digao dok još kući nisam stigao’. Ili, što bi rekao iskusni kolega Ilija Čolović, pardon Čvorović – ‘orao pao’.
Prepredeni penzioner iz Ugrinovaca kraj Batajnice, opština Zemun, uhapšen je – kako navodi srpska štampa – zbog ‘vrbovanja svjedoka za hrvatsko tužiteljstvo i odavanja položaja srpskih jedinica na terenu’. Ništa gluplje nije se čulo između Hrvata i Srba još od razgovora Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović. ‘Špijuni su među nama, kvare našu idealnu vezu’: Hrvatska i Srbija su prije dvadeset godina potpisale Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, nekoliko stotina redovnih inspekcija obavile su ekipe Hrvatske vojske u Srbiji i Vojske Srbije u Hrvatskoj, već se časnici i oficiri znaju po nadimcima i raspituju za žene i djecu – valjda osamdeset puta dosad jedni su drugima prebrojali svaku haubicu i svaku pušku – i teško da u Hrvatskoj i Srbiji ima dosadnijeg posla od posla špijuna. Što bi radio hrvatski špijun u Srbiji? ‘Odavao položaje srpskih jedinica na terenu’? Koje položaje? Kakve položaje, aman zaman?
- Sereš! - samo mjesec-dva ranije udario je ravnatelj hrvatske Sigurnosno-obavještajne dlanovima o stol. - U Batajnici vojni aerodrom?!
- Jes bogami, odmah kraj mog sela - odgovorio je tajni agent Čolović, Čedo Čolović. - Sopstvenim sam ga očima video s prozora.
- Pfu, mamu im jebem - prosiktao je šef, pa se okrenuo pomoćniku. - Krešo, nazovi Predsjednicu!
Tako su ovoga ljeta – a vi ste mislili da je zajebancija – odlično informirani hrvatski portali krenuli javljati o pripremama Srbije za novi rat. Niti stotinu kilometara od hrvatske državne granice izgradili Srbi ozbiljan vojni aerodrom, ali provalio ih, eto, tajni agent Čolović, Čedo Čolović. Sve je Čedo pažljivo i pedantno bilježio s prozora sestrine kuće u susjednim Ugrinovcima. Nakon čega vam je, dakako, jasno i što će sve one hrpe enigmatskih časopisa i hiljade riješenih križaljki koje su agenti srpske obavještajne službe pronašli u pretresu Čedine sobe: od svih ljudi koji gledaju uokolo i nešto zapisuju, nije sumnjiv samo onaj što zamišljeno gleda u daljinu rješavajući križaljku. Prastari je to špijunski trik.
- Ne kužim mu ovo, ‘četiri vertikalno: mig’, pa ‘dva horizontalno’ opet: ‘mig’ - uzdahnuo je onomad mladi kriptograf u Sigurnosno-obavještajnoj službi u Zagrebu, lomeći glavu nad primjerkom Blicovih Ukrštenih reči koje je njihov čovjek upravo poslao autobusom iz Beograda.
- To znači samo jedno - uzeo je enigmatski časopis iskusni šef. - Dva su im MIG-a na Batajnici u kvaru, i sada su samo četiri u funkciji. Krešo, zovi Predsjednicu!
- Što uvijek ja?
Kretenska špijunska afera označila je tako i službeni početak hladnog rata između Hrvatske i Srbije, tradicionalne manifestacije koja se održava svaki put uoči hrvatskih ili srpskih parlamentarnih izbora. Konvoji s američkim i ruskim oružjem, vojne vježbe, nediplomatske izjave, diplomatske depeše, a sada i hapšenje špijuna Čolovića, Čede Čolovića, sve kao u pravom hladnom ratu za odrasle. Velika je stoga nervoza u hrvatskom obavještajnom podzemlju, planuli su tiraži enigmatskih revija, a srpski agenti primirili su se, po cijele dane u kafićima piju pivo i čekaju pogodan trenutak da pobjegnu u Srbiju.
- Šta je ovo upičkumaterinu?!! - podviknut će tako tajni agent srpske Bezbednosno-informativne agencije u jednom kafiću na zagrebačkoj Trešnjevci, dok se po njemu i križaljci bude cijedila ljepljiva pjena iz upravo otvorene boce Karlovačkog piva.
- Pa tako ste rekli - usplahireno će sirota konobarica. - ‘Promućkano, ne promiješano.’
- Daj da platim, pa da palim - nervozno će prosiktati agent.
- Ne tako brzo, Garavi!
Boris Dežulović, portalnovosti.com
