U intervjuu za Pobjedu, Karanović govori o svom umjetničkom putu, inspiracijama, razlozima zbog kojih je krenula u režiserske vode, ali i o filmu „Dobra žena“ zbog kojeg će 23. septembra ponovo doći u Podgoricu.
POBJEDA: U kontekstu naslova predstave sa kojom ste došli na FIAT, da li je Mirjana Karanović postala ona na koju su je roditelji upozoravali?
KARANOVIĆ: Moji roditelji su uglavnom puštali da se stvari dogode. Nijesu mnogo govorili, više su mi ličnim primjerima pokazivali. Riječi su bile veoma šture. Tipično balkanski stav. Ali, insistirali su da učim školu i budem svoj čovjek. Očigledno je njima, a i meni kasnije, bila veoma važna moja nezavisnost. Možda nijesu mislili na ovu vrstu nezavisnosti, jer su željeli da idem utabanim putevima tradicionalnog načina života. Ja sam se tome izmakla, ne iz otpora, već zato što su moji putevi otišli na neke druge strane. Iako to nikad nijesu izgovorili, ja možda baš vodim život na koji bi oni mogli da me upozoravaju. Nije lako biti sam protiv svih, biti žena na Balkanu, a imati stav i izlagati se ovoliko. Nije njima to bilo milo, željeli su da budem pošteđena takvog načina života. U pravu ste, ja sam postala baš ono što nijesu htjeli da budem, ne u smislu forme života, već sadržaja i moje bezuslovne potrebe da budem samostalna, da imam mišljenje i želju da ga suprotstavim i objavim.
POBJEDA: Jeste li svjesno odabrali takav put?
KARANOVIĆ: Svako bira svoj put. Za mene bi mnogo skuplje bilo da idem protiv sebe. Nekome nije. Neko ima tu vještinu i sposobnost da se prilagođava. Ja nijesam prilagodljiva osoba. To je valjda jedna od mojih mana.
POBJEDA: Predstava „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“, kroz koju provijava opori ukus života na Balkanu, vaš je rediteljski debi u teatru. Šta je razlog zbog kojeg ste uzeli da režirate ovaj tekst?
KARANOVIĆ: Ima tekstova koji pokrenu cijelo biće. Slikar ima paletu boja sa kojom slika, a moj materijal je ono što nosim u sebi. Od toga pravim uloge. Ovu predstavu sam počela kao glumica, ali sam prepoznala u njemu slojeve sopstvene duše, neke moje tuge, strahove i čežnje. Za mene je ovaj tekst bio kovitlac ličnog iskustava, zato sam željela da osmislim i rediteljski koncept, u kojem se prepliću četiri arhetipska od nosa: majka i sin, otac i kćer, brat i sestra i ljubavnici.
Što se tiče arhetipskog, za mene je nekad to bila samo riječ. Ali, kada mi je prije 12 godina umro otac, moja mama je na sahrani počela da nariče. Odjednom. Riječi su samo izlazile iz nje i ja sam imala osjećaj da prisustvujem antičkoj drami. Ona je govorila o mom ocu, usput pominjala mnoge ljude koje je poznavao, njegove unuke, govorila o tome šta su mu značili. Znam da to moja majka nigdje nije gledala, a nije ni sjedjela kod kuće i pripremala tekst. To je izašlo iz nje kao nešto iz prošlosti, iz nekog davno utisnutog genetskog koda. Za mene, to je bilo neprocjenjivo iskustvo kroz koje sam shvatila da se ovo što danas živimo veoma čvrsto još uvijek prepliće sa onim što smo nekada bili. To nas održava i to jeste snaga za budućnost.
foto:sinemanija.com
(opširnije u Pobjedi)
