Bio je to košmarni kontrast u odnosu na status koji je stekao u visokom društvu zahvaljujući književnim i pozorišnim remek-djelima poput “Slike Dorijana Greja” (1890) i “Važno je zvati se Ernest” (1895). Upravo ovdje, u mjesecima prije oslobađanja 1897, napisao je “De Profundis” - Iz dubine (duše), pismo lordu Alfredu Daglasu, ljubavniku koji je iznevjerio njegovu ljubav. To pismo se smatra jednim od najznačajnijih napisanih na engleskom jeziku.
Šesnaestog oktobra 2016 - na 162. godišnjicu rođenja Oskara Vajlda, irski romanopisac Kolm Tojbin vraća se u njegovu zatvorsku ćeliju da bi čitao “De Profundis”. To je dio velike izložbe inspirisane Vajldovim pismom, pod nazivom: “Inside: Artists And Writers In Reading Prison”, a u okviru koje će biti predstavljena djela poznatih umjetnika i pisaca iz cijelog svijeta čija je tema zatvor, uključujući i kineskog umetnika Aja Vejveja, američkog fotografa Nan Goldin i južnoafričku slikarku Marlen Dima.
To je prvi put da je zatvorska zgrada otvorena za javnost. Iako je više puta mijenjala namenu, ona i dalje odiše zlokobnom atmosferom, a nije izbledjela ni snaga Vajldovih riječi. U pismu opisuje “zatvorsku klupu, odvratnu hranu, razdvajanje tvrde užadi na vlakna kudelje sve dok jagodice prstiju ne utrnu od bola... Tišinu, samoću, stid - svaku od ovih stvari ponaosob moram da pretvorim u duhovno iskustvo”.
Tojbin kaže da je kao mladić bio opčinjen Vajldovim pozorišnim komadima i esejima.
“Tek mnogo kasnije sam naišao na 'De Profundis' i shvatio okolnosti u kojima je pismo napisano”.
“Divim mu se zbog stila, zbog upotrebe ponavljanja, zbog načina na koje oblikuje rečenice. Čini mi se da je to najbolje Vajldovo djelo u prozi. A činjenica da je napisano iz dubine duše i da razmatra zabranjenu ljubav čini ga još zanimljivijim”.
Okolosti u kojima je pismo nastalo zaista su izuzetne. Vajld je patio zbog teških uslova i ekstremne izolacije u zatvoru (zatvorenicima nije bio dozvoljen međusobni kontakt, čak ni za vrijeme službe u kapeli). Novi zatvorski upravnik Mejdžor Nelson bio je malo milosrdniji, pa je dozvolio Vajldu da napiše pismo u “iz medicinskih razloga”.
U članku za “Gardijan” Tojbin opisuje da je zatvorenicima bilo zabranjeno da pišu drame, novele i eseje, ali da su mogli da pišu pisma. Pisma su redovno kontrolisana, a pribor za pisanje im je oduziman čim bi završili pismo. Međutim, nije bilo propisano koliko pismo može da bude dugačko, a ako nije bilo završeno do isteka zatvorske kazne, zatvorenik je mogao da ga ponese sa sobom prilikom izlaska iz zatvora.
U prva tri mjeseca 1897. Vajld je grozničavo pisao: prvo je ogorčeno i strastveno optuživao svog dekadentnog ljubavnika, da bi pismo kasnije poprimilo spiritualan ton. Budući da je tehnički bilo nepotpuno, vraćali su mu ga sljedećeg dana, a 20 stranica (sa čak 55.000 reči) vraćeno mu je kada je najzad pušten iz zatvora.
Kao slobodan, ali slomljen čovjek, Vajld je pismo predao prijatelju i bivšem ljubavniku, novinaru Robertu Rosu, a ne Daglasu, kome je bilo namenjeno. Ovaj je kasnije tvrdio da je uništio svoj primjerak, a da ga nije ni pročitao. Ros je nadgledao objavljivanje 1905. godine, pet godina nakon Vajldove smrti (imao je samo 46 godina), i nazvao djelo “De Profundis” . To prvo izdanje je bilo drastično skraćeno, pri čemu su izostavljeni svi djelovi u kojima se spominju Daglas i njegova porodica. U narednim izdanjima tekst je postepeno proširivan (Vajldov sin Vivijan Holand pokušao je da objavi pismo u cjelini 1949), a izvornik u rukopisu Ros je povjerio Britanskoj biblioteci. Necenzurisana verzija objavljena je tek 1962, gotovo 20 godina poslije Daglasove smrti.
“De Profundis” je tokom decenija opisivan na različite načine: od revolucionarnog ljubavnog pisma, preko autobiografije do propovijedi. Ono se, međutim, teško uklapa u bilo koju od ovih kategorija, pa je to možda i razlog što i danas izaziva toliko emotivne reakcije. Majkl Moris, jedan od direktora britanske organizacije “Artejndžel”, koja je organizovala izložbu, kaže: “Kada sam prvi put pročitao pismo prije 20 godina, sjećam se da mi je bio najzanimljivi prvi j, u kome Vajld teško optužuje Bozija (kako je Vajld tepao Daglasu). Danas na mene mnogo snažniji utisak ostavlja završni deo, u kome razmatra temu tuge i njene ljepote.”
blic.rs
