Samo tri sata kasnije, dok je sunce polako nestajalo sa horizonta, taj isti voz udario je u kombi. Suvozač u kombiju je poginuo, dok je vozač teško povrijeđen. Vozač je napravio kobnu grešku i pokušao da pređe prugu uprkos svjetlosnoj signalizaciji i spuštenim polubranicima. Mašinovođa nije mogao ništa da uradi osim da upotrijebi sirenu i koči. Pri brzom kočenju zaustavni put voza je 200 metara, u idealnim uslovima i pri brzini od 65 kilometara na sat. Jedna porodica ostala je bez svog člana, a mašinovođi predstoji borba sa svojom savješću i konstantno preispitivanje situacije za čije tragične posljedice, po svemu sudeći, ne snosi nikakvu odgovornost.
Težak zaborav
Ova priča počela je samo nekoliko sati prije tragedije, u prijatnoj atmosferi obližnje kafane. Povod je bio film „Dnevnik mašinovođe“, sa Lazarom Ristovskim u glavnoj ulozi. Na osnovu istinitih priča srpskih željezničara, u filmu se tvrdi da svaki mašinovođa u karijeri doživi između 10 i 30 gaženja sa smrtnim posljedicama. Ne poriču to naši sagovornici, ali ističu i da poneko, doduše vrlo rijetko, prođe bez ijednog smrtnog ishoda.
U tom trenutku niko nije slutio da će baš tog dana stići vijest o nesreći nadomak Nikšića. Nebojša Vučinić, koji crnogorskim prugama vozi 28 godina, imao je već nekoliko gaženja. Jedno je bilo i sa smrtnim posljedicama. Nerado govori o tome. Sjećanja su bolna, a posljedice trajne.
Goran Nikočević vozi skoro 15 godina i još nije imao gaženje. Ipak, svjestan je da ga to vjerovatno čeka. Ne odupire se, ne protivi sudbini, štaviše - ne misli o tome. Obojica naših sagovornika odgovorno pristupaju svom poslu.
Svjesni su da ako mašinovođa napravi grešku, onda popravke nema. Posljedice su stravične. Slično je i kada pješak ili vozač u drumskom saobraćaju pogriješe pokušavajući da pređu prugu. U velikom broju slučajeva ta vrsta neopreznosti plaća se životom.
- Najcrnje u ovom poslu je kada uzmeš nekome život iako nijesi kriv – priča Nebojša Vučinić. Ljudi, kaže on, stradaju zbog nepažnje. Prosto nemaju osjećaj koliko im je voz blizu. Pokušavaju da pređu šine, ne gledaju oko sebe i ne obaziru se na svjetlosne i zvučne signale. U tom trenutku ugrožavaju život. Posebno se kockaju kada se penju na vagone, iznad kojih je napon od 25.000 volti. Od života do smrti ponekad je samo korak, jer od udara voza rijetko ko preživi.
- Stariji vozovi, zbog svoje građe, obično masakriraju tijelo. Nikad u životu to čovjek ne može da zaboravi. Sad bih se svakog detalja mogao sjetiti, svakog detalja raskomadanog tijela... To je nešto stvarno strašno – priča Vučinić, mučno se prisjećajući situacije kada je njegova lokomotiva usmrtila čovjeka. Porodica i kolege jesu jedna vrsta utjehe za mašinovođu, ali sjećanja niko ne može da obriše.
- Često razmišljamo zašto je to moralo da se desi, zašto sam taj dan došao na posao, jesam li mogao da ne dođem... Ali, naš posao je takav. To je neminovnost. Toga smo svjesni od samog početka. Znam samo jednog mašinovođu koji je bez gaženja otišao u penziju – ističe Vučinić. Ima mašinovođa, kaže, koji su imali 20 ili 30 gaženja.
- Imamo kolegu koji je u deset dana imao dva gaženja. Suze su mu išle. Nije kriv, ali se pita zašto baš on, zašto ponovo da mu se to desi. To su veliki stresovi, koje prenosimo i na svoju porodicu, prijatelje... Najlakše je živjeti kad je sve normalno, kad nema problema. Najljepši je sunčan dan, ali život nije takav - objašnjava Nebojša.
Divlji prelazi utiču na dužinu putovanja
Nebojša priča da su divlji pružni prelazi odavno svakodnevica u željezničkom saobraćaju. Najčešće niču tako što neko od građana ispred šina istovari kamion šljunka i tako napravi mjesto za prelaz automobilom. Goran dodaje da ispred takvih prelaza svaki mašinovođa mora da zaustavi voz.
- U 21. vijeku, sa novim vozovima, mi vozimo 60 kilometara na sat, što znači da nam treba sat ili sat i deset minuta od Podgorice do Nikšića. To se dešava baš zbog toga što moramo da stajemo ispred divljih prelaza. Pruga je nova i planirana brzina je 100 kilometara na sat do Danilovgrada i potom 80 do Nikšića. Dakle, stizali bismo za 43 minuta – priča Goran.
Spreman sam
Dok je Nebojša govorio, mlađi kolega Goran je sa pažnjom slušao. Kao da je upijao svaku riječ i emociju iz njegovih teških iskustava. Slične priče slušao je i od svog oca, mašinovođe u penziji. Kaže da, na sreću, još nije imao gaženja.
- Spreman sam. To može svakoga dana da se desi. Iskreno, ne dolazim na posao opterećen time, niti smijem biti opterećen. Drži nas ljubav prema poslu i vuče nas da ne razmišljamo o tome – kaže Goran. Složio se sa Nebojšom da je nepažnja ključni razlog stradanja na crnogorskim prugama.
- Pješaci stave slušalice, slušaju muziku ili pričaju telefonom i uopšte ne obraćaju pažnju na to što se dešava oko njih. Prelaze prugu na mjestima gdje to nije dozvoljeno. Naši građani ne znaju da se pruga uopšte ne smije prelaziti, da se tuda ne smije šetati, da je to saobraćajnica kao i svaka druga. Ali, oni to i dalje rade – kaže Goran.Pješaci i učesnici u drumskom saobraćaju misle kako mašinovođa voz može zaustaviti kao automobil. Nažalost, ne može.
Najteži je pogled samoubice
Nebojša Vučinić kaže da mašinovođama uglavnom najteže pada kada samoubice izlete pred voz. On još nije imao tu situaciju, ali je iz priče svoga oca, mašinovođe u penziji, saznao kako to izgleda.
- Otac mi je pričao da se samoubica najčešće okrene prema vozu i pogleda mašinovođu u oči. U posljednjem trenutku izleti pred lokomotivu. Vjerujem da taj trenutak pogleda u oči nijedan mašinovođa nikad ne može da zaboravi. Ne može da mu pomogne, a u njegovim očima vidi kako ta osoba istovremeno od mašinovođe traži i spas i smrt. To ostavlja dubok trag, jer se nikad ne zaboravlja – priča Vučinić.
Leteće kamenje i psi sa podvožnjaka
Pored neodgovornih pješaka i vozača, jedan od ključnih bezbjednosnih rizika su i česti odroni na prugama. Nagomilano kamenje mašinovođama pravi velike probleme, jer jedino što mogu da učine je da brzo koče i mole boga da zbog udara lokomotiva neće iskočiti iz šina. Takođe, bahati pojedinci često kamenuju nove vozove, a jednom je neko na kontaktnu mrežu bacio bodljikavu žicu kako bi izazvao spoj. Goran se sjeća i pokušaja izazivanja veće nesreće.
- Prije dvije godine, u Sutomoru sam u tunelu naletio na tešku armiranu ploču, koja pokriva kablove na pruzi. Neko je izvadio i stavio na šine da bi voz iskočio. Vozio sam stari, ruski elektromotorni voz koji je jak i težak i, na svu sreću, ta ploča ga nije izbacila iz šina – priča Goran. Vrhunac ljudskog bezobrazluka je ubijanje životinja na pruzi.
- Sa nadvožnjaka u Zeti nedavno je neko bacio psa na šine u momentu kada sam prolazio vozom. To su bolesni umovi – kaže Goran. (Opširnije u Pobjedi)
