Tek kroz revoluciju, tragom julskih dana i tragom 29. Novembra, došlo se do uvira, a da se ne gubi svoje ime i svoj lik, već da jača istopravnost i samopuravno ljudsko dostojanstvo i da se gradi - da se gradi kao nikad ranije.
Je li jugoslovenska zajednica samo mozaik od raznobojnih kamenova?
Ne, oni su tučeni srdžbom istorije, našli na svojim međuspojevima one vjekovječne veze koje se sudbinski traže čak i u žilama kamena.
Dan Republike živi kao dah u svima nama, obnavljan i vječno mlad, ovaj prividno mutni dan živi da ne bude bogomdan ili gornjaka, ili građana drugog reda - niti kobne poluriječi veliko, ma sa koje strane nasrtala.
Odveć brzo zaboravljamo preteška bremena prošlosti - nosimo na plećima često nevidljivo otrovna i otrovana bremena.
Crna Gora se iz dubina vremena probijala crnim putem najezde, lišavanja - rane, gladi, kuge, zatvorenost, po šestina u jedan grob …. I odgovor Crnogoraca napadaču: “A mi te čekamo na svojoj zemlji, neka naša zemlja našu krv popije.
Slovo od olova pretopljeno je u fišek, slova Njegoševa – pustinjaka cetinjskog, i prvog bukvara, i Vukovih poslovica.
Slovo AZ uletjelo je u nečiju krv - izginula je sva azbuka, a ostala legenda o slovima i ona za pjesmu stvorena.
Stara je istina, da revolucija kao i svaka mijena iz temelja, ne zna za počinak. Stoga, svako vrijeme, pa i ovo naše, kao da ima svoje igmanske studi i obruče sa Sutjeske i svoje rane i Neretve, i tifusare i tamne vode ponornice,
No svako vrijeme, pa i ovo naše, ima i snagu i bratstvo naroda na ovim prostorima pa ima i svoju pjesmu - ima svoje Kajuhe i svoje Gorane, i svoje Kikiće i svoje Jerkoviće i svoje Racine i svoje Kukalje, jer nema palih pjesnika, kao što nema palih naroda ni palih pjesama, ako izviru iz dubine vremena i tla i ljudskosti.
Stoga ne pretapajmo više slova u kuršume, a riječi u noževe, činimo obrnuto pretapajmo kuršume u slova u riječ bratsku!
Čedo Vuković za informativnu emisiju TV Titograd - Novosti, novembar 1971. godine
