Bio je profesor srednjih škola na Cetinju, a od 1937. do penzionisanja radio je u Državnom muzeju na Cetinju. Njegovo bogato stvaralaštvo karakterišu studioznost, metodičnost, objektivnost i pedantnost, a mnoga pitanja iz crnogorske istorije ne bi se mogla temeljno proučavati bez njegovih radova. Od velikog broja monografija, studija i rasprava, treba izdvojiti djela: „Guvernadurstvo u Crnoj Gori (1717–1830)”, „Vasojevići i Cetinje 1863. g.”, „Ugovor Svete stolice sa Crnom Gorom 1886”, „Malisorske bune 1910. i 1911”. U raspravi „Tajni ugovor Crne Gore i Austrije” dokazao je ništavnost navodnog ugovora pisanog s ciljem političke diskvalifikacije kralja Nikole. Za svoj doprinos na naučnom i kulturnom planu, dobio je visoka priznanja i odlikovanja. (iz arhive lista "Pobjeda")
Dragićević je 1949. godine objavio knjigu "Članci o Njegošu". Tu je donekle opisao ljutnju Crnogoraca na Vuka Karadžića zbog načina na koji je Vuk opisao crnogorski Senat. U Svojoj knjizi "Crna Gora i Crnogorci" (objavljena 1837), Vuk je ovako opisao crnogorski Senat:
"Riječ senat u evropskijem državama mnogo znači, pa je ovdje na svom mjestu reći koju više o njegovu značaju i uređenju u Crnoj Gori. Čitatelj je po kulturnom stanju ove zemlje već unaprijed mogao sebi predstaviti da to ovdje nije ništa veliko, već vrlo prosto. Na 50 koračaji otprilike od manastira nalazi se jedna duguljasta kamena zgrada na jedan pod pokrivena slamom, to je senatska kuća, i obično se zove kratko “Senat".
U nju se ulazi na dvoja vrata. Jedna vrata vode u odjeljenje u kome se zatvara rogata stoka i magarci. Kad se uđe na druga vrata nailazi se na dvoja druga. Kad se otvore desna ulazi se u prostor u kome je više postelja napunjenijeh slamom; tu spavaju senatori; o zidovima im vise duge puške. Lijeva vrata vode u odjeljenje u kome je pored zida jedna kamena klupa; na sredini na podu vidi se jedno mjesto koje predstavlja ognjište, i na kome se loži vatra; oko njega se drže sjednice. Tu jedan sluga gotovi jelo za senatore, i tu se griju kad je hladno vrijeme.
Kad vladika dolazi u senat, obično sjedne na kamenu klupu, po kojoj se iz poštovanja prostre jedan pokrovac. Koliko još ima mjesta, pored njega sjednu senatori; ostali kao i parničari posjedaju oko ognjišta na niske, jedva stopu visoke drvene stoličice i na kamenje, i tako s dugijem čibucima u ustima ili u ruci počinju savjetovanje. Ako treba što napisati, pozove se sekretar vladičin, koji što treba ili napiše u manastiru i donese gotovo u senat, ili mora tu po turskom običaju na koljenu pisati.
Već smo rekli kolika je senatorska plata; njima pripada i ono što parnične strane na ime troškova moraju platiti. Jelo - osim brašna - donose od kuće (kao sir, varivo, itd., a pomažu se i stokom koja se od krivaca oduzima). Odijelom se senatori ne razlikuju od ostalijeh Crnogoraca. Kako senatori ne dovode svoje porodice na Cetinje, već one ostaju kod kuće po plemenima i nahijama, to su rijetko svi na okupu; samo u izvanrednijem sjednicama skupljaju se svi." (Vuk Stef. Karadžić, Crna Gora i Crnogorci,www.rastko.rs)
Pročitajte sa faksimila iz knjige Rista Dragićevića kako su Crnogorci reagovali na ovaj Vukov opis, istina boli, zar ne?
