Sada dostupna CIA-ina arhiva prepuna je dokumenata koji se tiču naše bliže i dalje istoriji. Samo od materijala u kojima se obrađuju Tito i njegov režim mogla bi se sastaviti solidna istorijska građa. Sve je tu: od procjena vojnih snaga neposredno poslije Drugog svjetskog rata pa nadalje, kada se prate i jedinice KNOJ-a i Garde, preko ulaženja u meritume koliko je doista jaka njegova vlast, odnosno ima li mogućnosti da on padne.
Ide se često i u detalje, analiziraju se jugoslovenski mediji s prilično tačnim kontekstom, prati se svaka svađa u partijskom vrhu. Iz dokumenata se vidi i na koji je način Tito vodio svoju politiku, vrlo pragmatično i bez puno skrupula.
Posebno je praćen bio Rankovićev pad, likvidacija Hebranga i Žujovića, javni obračuni i revizionizam vodećih Titovih špijuna nakon njegove smrti. S diplomatima kalibra Henrija Kisindžera razgovarao bi u rukavicama, a svojim arapskim prijateljima razgovor prezentirao kao proarapsko predavanje američkom diplomati.
S Kastrom, prema dokumentima CIA-e, nije bio u dobrim odnosima. Posebno mu je zamjerao miješanje u sukobe u Angoli, koju je smatrao važnom u kontekstu nesvrstanosti.
Takođe, od prvog dana stupanja na američko tlo imali su sve informacije o Andriji Artukoviću, pratili aktivnosti Anta Pavelića od početaka njegove emigracije u Argentini, s kim sarađuje, kakvi su mu planovi, donosile su se i procjene svakog Pavelićevog saradnika.
Zbivanja u Jugoslaviji bila su od najvišeg CIA-ina interesa. Ipak, procjene toga što će se događati na tlu Jugoslavije bile su pogrešne, iako su analitičari CIA-e imali vrlo detaljne informacije o tome što se događa i što su vrlo rano definisali Slobodana Miloševića kao glavni remetilački faktor i najopasniji činilac u već krhkoj federaciji.
Brojni su i dokumenti iz doba nakon raspada Jugoslavije. Vidljivo je da se pratilo sve što govori Franjo Tuđman, kakva su kretanja na ratištu, mogućnosti ishoda sukoba, uz vrlo brzu reakciju u procjenama. Dokumenti govore o tome kako je Miloševiću bilo bitnije da prekine sankcija UN-a od krajških Srba.
Tuđman je s druge strane čekao trenutak u kojem može da bude siguran da Hrvatsku neće pogoditi sankcije ako napadne tadašnje sektore Sjever i Jug, ali uz jake unutrašnje pritiske da se u akciju krene.
Kada se govori o prvom hrvatskom predsjedniku, on se u arhivi CIA spominje već u dokumentu iz 1972. kada je američku agenciju zanimalo hoće li se na njegovu suđenju dokazivati postoji li povezanost s hrvatskom emigracijom u Americi.
Iz ove nove arhive jasno je da je prostor bivše Jugoslavije bio od izuzetnog značenja za CIA-u. Zato je sigurno da je tako i danas, da se prikuplja materijal koji ćemo čitati za 20 ili više godina.
Izvor: Večernji list/Zoran Vitas
Foto: inserbia.info
