Njegoš je u Beč doputovao sa prvobitnom namjerom da ide u Rusiju, no ruski diplomati u Beču mu nijesu dali odobrenje da produži put ka Rusiji. Zatim je Njegoš tražio od austrijske vlade pasoš za putovanje u Pariz. Austrijanci, to jest austrijski kancelar Meternih ga je odbio, a iz dokumenata koja su ostala u arhivama saznalo se da su ga Austrijanci odbili jer su se plašili da bi na mladog Njegoša mogle previše uticati francuske liberalne političke ideje.
Orešković je svojim vlastima između ostaloga, ovako opisivao taj susret sa Njegošem:
"Vladika je šetao po sobi, zadubljen u svoje misli i najzad se okrenuo Karadžiću s pitanjem: 'Vjerujete li, da se mom putovanju mogu staviti kakve zapreke'? Ja sam slobodan čovjek! Ja nijesam ni ruski, ni austriski, ni turski! Ja ne pripadam nikom. Ja sam samostalan, slobodan čovjek, i to bi bila najveća zloupotreba sile, ako bi htjeli da spriječe moj put. Ko može da mi zabrani, da za svoje zadovoljstvo ne proputujem cijelu Evropu!..." (Risto Dragićević, Članci o Njegošu, Cetinje, 1949, str 115)Ubrzo pošto je Njegoš iskazao želju da ide za Pariz, Rusi su se predomislili i dali mu odobrenje da ide za Rusiju. Rezonovali su isto kao i Austrijanci, da je važno da mladi Njegoš ne pośeti Francusku.
Priredio M. Ćosović
