Piše: Akademik Radoslav ROTKOVIĆ
Svi stranci koji su dolazili na Cetinje primijetili su knjige i novine na francuskome jeziku u Vladičinoj biblioteci. Tu je Bjazoleto 1838. našao strane knjige i novine svježega datuma („libri, gazzette di fresca data“). Prema bilješci na L’Echo Français od 1. januara 1845. vidi se da je Vladika nabavljao novine preko Lombardije, koju je držala Austrija, ali i preko prijatelja u Beču i Kotoru. U Njegoševoj Bilježnici, u koju je unosio i naučne podatke i stihove omiljenih pjesnika, nalazimo opširno citirane Meditations poetiques Lamartina, Nouvelles medit. poetiques, Harmonies poetiques et religieuses na nekoliko stranica. M. Flašar je našao podudarnosti između tih Lamartinovih stihova i Posvete u Luči mikrokozma. Jedan drugi autor našao je vezu stihova 104–105 Posvete i Lamartinove pjesme L’ homme.
Ljubavna pjesma
Njegoš je preveo Lamartinovu Himnu noći. U Bilježnici nalazimo Odes de M. Victor Hugo, druga knjiga, pa Les Orientales, Les feuilles d’automne, Poésies politiques... Uz te stihove Njegoš je često stavljao napomene, a poslije citata iz Igoa i njegove pjesme Na album Balašovim stoji tehnički podatak: „Most Rialto u Veneciji dug 20 metarah i 3/4“. Taj je citat iz Igoa dakle ispisan marta 1844, kad je Njegoš bio u Veneciji. U pjesmi Noć skuplja vijeka, neko vrijeme skrivanoj, zato što je ljubavna, i vjerovatno autobiografska, nalazimo moto na francuskome jeziku (Naslov pjesme pogrešno je preveden na talijanski, španski, francuski i engleski u izdanju Interpresa Beograd i Filozofskog fakulteta u Nikšiću, 2007. Na tim je jezicima Njegošev „vijek“ secolo, siècle, siglo, century = stoljeće). A Igoova pjesma koja se odnosi na Austriju i bitku kod Navarina (Pylosa) citirana je u J. M. Milovića. Sadržaj joj je ukratko ovaj: Ðe se može potražiti austrijska flota? Ne medu hrišćanima, jer austrijski dvoglavi orao je sakriven u perjanici jednoga paše. Prirodno je i razumljivo da je Njegoš dobro poznavao brojne ruske pisce, o čemu se obavještavao kad je boravio u Rusiji. Preko njih je upoznao i druge. U njegovoj biblioteci nalazila su se sabrana djela Lomonosova, Heraskova, Deržavina, Baćuškova, Bukovskog, Puškina.
Puškin
Vraćajući se iz Rusije 1834. godine, donio je, na ruskome jeziku, mnoga strana pjesnička djela, Ilijadu i Odiseju Homera, Eneidu Vergilija, Horacijeve i Pindarove ode, Ovidija, Tibula, Propercija, Sapfu, Sofoklove i Euripidove tragedije. Ruski jezik bio je Njegošu blizak i preko crkvenoslovenskoga i iz neposrednih kontakata koje je imao u Rusiji, jer je staroruski bio mnogo bliži balkanskim slovenskim jezicima nego novoruski. Viđeli smo da je i vladika Danilo smatrao da su Crnogorci i Rusi „jedne krvi i jednoga jezika“. Njegoš je i prevodio, preko ruskoga Homera, a s ruskoga Slovo o polku Igoreve. A prema Puškinu je mogao imati simpatija i zbog njegova prijevoda Merimeove pjesme Les Monténégrins, koja je objavljena u Strazburu 1827, pogotovo što Puškin (1834) nije naveo da je to prijevod, pa je pjesma i objavljena u Njegoševoj Grlici 1839. kao Puškinova, što mnogi i danas misle.
Veza
D. Martinović smatra pouzdanim da od te godine počinje Puškinov kult u Crnoj Gori. Prirodno je da je Njegoš čitao Puškina u Rusiji 1833. Puškin je tada još bio živ (umro je od posljedica ranjavanja u dvoboju s Dantesom 29. januara 1837), pa se neko vrijeme mislilo i da su se sreli, ali za to nema dokaza. Njegošev sekretar Vrčević veli da je vladika iz Rusije donio tada sve Puškinove knjige. No kad je Njegoš ponovo bio u Rusiji (od kraja februara 1837. do 18. maja), došao je na njegov grob da se pokloni, jer je Puškin sahranjen 6. februara. Iako nije volio da činodejstvuje u inostranstvu, on je u Petrogradu učinio pomen Puškinu. Na Puškinovu grobu svakako se i začela inspiracija za pjesmu Seni Aleksandra Puškina: Sretni pjevče velikog naroda, tvome prahu zemnom sveštenome sabraće ti viteški podvizi pred divnijem stupaju oltarom.
“Mravinjak”
I dok je Njegoš otkrivao evropsku književnost i filozofiju, Evropa je otkrivala Crnu Goru. Prije toga vremena Crna Gora je u Evropi bila poznata samo po jednoj Volterovoj kritici Grka što se ne dižu na ustanak, poput onoga „mravinjaka“, „jedne šačice Crnogoraca“ (1785) i po knjizi francuskoga pukovnika Vijale de Somijera, koji je 1820. objavio na francuskome i engleskome, a 1821. na njemačkome jeziku opsežno Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru. U podnaslovu stoji da knjiga „sadrži prikaz porijekla Crnogoraca, naroda autohtonoga odnosno starosjedilačkoga, a veoma malo poznatoga“ („Contenat l’Origine des Monténégrins, peuple autochtone ou aborigène, et très peu connu“). Važno je napomenuti da je De Somijer bio oficir u vojsci koja se borila protiv Crnogoraca, a opet je o njima pisao blagonaklono. No u konverzacionome rječniku Brokhausa za 1827. ipak je pisalo da su Crnogorci „ein freies Räubervolk“, neobuzdani razbojnici. *nastavlja se* (Pobjeda)
