Piše: Šemso AGOVIĆ
A oni ga ugradiše u književnost multikonfesionalne, multinacionalne i proevropski orjentirane kao neprevaziđeni kanon nacionalno konstruktivne literature XIX vijeka i utrntaše ga u školske lektire, da uboge đake vječno razdvajaju i zbunjuju. Ja sam kao ortodoksni agnostik Njegošu tuđ i apsolutno nepozvan kao kritičar, sve dok je on u svom religijskom svijetu. Tamo je on za mene nedodirljiv. Da mu tamo tražim mahane, bilo bi jednako kao kada bih se latio tumačenja Kur’ana ili Biblije, budibogsnama.
Dobro, ministri prosvjete i pisci kurikuluma griješe, ali evo sada i političara: odredimo praznični dan u čast Njegošu, predložiše bez razmišljanja. Kao da mu nije bio dovoljan već pomenuti zulum, nego dajmo ga još!
Političarima predlagačima javljam sljedeće: u današnjem svijetu literature koja se izučava u školama ne nalazimo primjer sličan slučaju Gorskog vijenca: kako se to opskurno djelo, totalno lišeno humanizma (čojstva), dramski spjev koji apologetizira zločin kao takav, jedan prosti veliki pamflet, uzdiže do nebeskih visina, uvodi u školske lektire i uopšte smatra vrhunskim dostignućem u poeziji, dok je uistinu puka megalomanska pohvala zločinu protiv čovječnosti.
Registar katastrofa
Složit ćete se sa mnom ako kažem da je istorija veliki registar katastrofa i zločina, ali su odgovorni ljudi umjeli klasificirati literaturu koja je tretirala takva nepočinstva. Što je bilo za vjeru metnuli su u božje hramove, a što je bilo za školu u škole. Jedino su naši naopako postupili – ono što je bilo skladno religijskim stavovima i dogmama metnuše u škole. Tako se „istraga poturica“ nađe đe joj nije mjesto.
Početkom tridesetih godina XX vijeka Pero Slijepčević (1888– 1964), germanista, koji je 1920. u Beču objavio knjigu Budhismus in der detuschen Literatur, ovako objašnjava Njegoševu odluku da „istragu poturica“ uzme za temu Gorskog vijenca:
„Na neku Badnju veče, početkom XVIII vijeka, Crnogorci su po legendi prepadom poklali svoje poturčenjake, ukoliko nisu htjeli da se pokrste. Zamislite da neko vama dođe da vam pjesmom uznosi onu Sicilijansku večernju iz XIII vijeka, gdje Italijani pobiše do 20.000 svojih Francuza, ili Bartolomejsku noć, iz XVI vijeka, gdje Francuzi katolici pobiše toliko svojih protestanata - oboji također na prepad. Rekli biste, zar ne: manite, ne pjevajte nam o tom! Mi volimo kad nas poezija digne u sfere tolerancije! Njegoš se poduhvatio da ipak opjeva crnogorski pokolj, i njegova je slava u tome da je umjetnički savladao tu strašnu temu“.
(Slijepčević 1972: 152).
Braćo predlagači, sam naziv „Gorski vijenac“ za ovaj spjev je suštinsko vrijeđanje poezije. To wanna be književno djelo bi se trebalo zvati Pohvala zločinu, ili tako nekako, ali „Gorski vijenac“ nikako.
Klasični pamflet
Utemeljenje modernog humanizma, čije se osnovne vrednote preferiraju i dan-danas, koji naglašava vrijednosti čovjeka kao bića – toleranciju, poštovanje slobode pojedinca – bez obzira na rasu, vjeru, naciju itd., odvijalo se krajem XV i početkom XVI vijeka. Međutim, korijeni humanizma su zasađeni mnogo dalje nazad, u antičku kulturu i etiku, da bi se razvijali kroz renesansu i romantizam. Aristotel, Platon, Dante, Petrarka, Šekspir, Bruni, kao i bezbroj drugih autora, velikana pisane riječi, svojim djelima potvrđuju vrijednosti humanizma i osuđuju zločin kao najgori čin pojedinca ili skupine.
Njegoš je bio upoznat sa ovim sadržajima, ali on je „kontra suncu“, što bi rekao Milika Pavlović, u Gorskom vijencu – suprotno ljudskim i Božjim pravilima slavio zločin. Od onog najstrašnijeg – uništenja jedne cijele ljudske zajednice – do onih pojedinačnih, ubijanja mladih nevinih zaljubljenika ili prebijanja psihički oboljele ženske.
Ponižavanje i ruganje protivniku su osnovno sredstvo borbe u spjevu, kako pak priliči klasičnom pamfletu. Pogledajmo pobliže u srž Gorskog vijenca: struktura: dramski spjev; stilski oblik: pamflet; glavna ličnost: vladika Danilo; mjesto događanja: podlovćenska Crna Gora; tema: istraga poturica; motiv: u etnički čistoj sredini učvrstiti svoju vlast.
Kao i svaki pamflet, Gorski vijenac se fokusira na protivničku stranu i posvećen je beskompromisnim napadima na nju bez valjanih razloga za to, i bez razumnih argumenata. Pamfleti kao takvi – bez pravih književnih vrijednosti i poruka, prije svega bez humanizma i etike, bez čojstva i junaštva – u principu su efemerni, ali Gorski vijenac traje li traje. Kako je to moguće?
Da li svijest ljudi može ostati vječno zarobljena mržnjom, jer je njihova amigdala nepobjediva i ne dopušta da im se razum aktivira? Je li to primjer koji potvrđuje pravilo ili je nešto drugo? Da li ga velika upotrebna vrijednost, koja je eskalirala u agresiji na BiH i genocidu u Srebrenici u toku raspada SFRJ – održava u životu? Pa makar i na aparatima?
Literarni alter ego
Upoznajmo nakratko vladiku Danila, glavni lik spjeva. On je Njegošev predak i njegov literarni alter ego. Danilo je Njegoš, i Njegoš je Danilo. Osim kroz lik Danila, Njegoš za iskazivanje svojih ubilačkih stavova koristi i kolo, po ugledu na autore grčkih tragedija, koji to ostvaruju upotrebom hora. U istu svrhu koristi i druge likove, tamo gdje se književnim postupkom jasno ne distancira od izrečenog. Na taj način Njegoš jako proširuje polje za sijanje užasne i bezumne mržnje, koja je pogonska snaga za izvršenje zločina »istrage«.
Aktuelna kniževna kritika, tamo gdje se Gorski vijenac izučava i gdje je dio školske lektire, Danila-Njegoša uzdiže do nebeskih visina. To traje u kontinuitetu praktično od nastanka tog zloglasnog spjeva do današnjih dana.
Njegovi kritičari su postali njegovi obožavaoci. Nasuprot njima, Njegoš sam o sebi ima prilično nisku samosvijest; ubijeđen je da je samo „sirak tužni bez iđe ikoga“, u odnosu na „vraga su sedam binjišah“, koji kao od šale osvaja zemlje i gradove: „A ja što ću, ali sa kime ću? (33)/ Malo rukah, malena i snaga;/ jedna slamka među vihorove,/ sirak tužni bez nigde nikoga!«
Ova patetika i kukumavčenje Danila-Njegoša kod podanika (ili čitaoca) izaziva osjećaj sažaljenja, koji će nestati kada on ostvari svoj san za kojim žudi.
Ako ne može kao sultan poput tiranina vladati velikanskim carstvom, može svojom podlovćenskom Crnom Gorom. On prezire sultana koji vlada „šarenom svijetu“; sam kani vladati monolitnom zajednicom, zato prethodno mora u njoj uništiti muslimane, svoju „braću“ i sugrađane, koji tu kao manjina nekoliko vjekova žive u svojoj vjeri, gradeći svoju kulturu i tradiciju.
Vlast je za Njegoša-Danila opojno primamljiva – spas je od samoprezira koji ga neprestano nagriza i muči - jer mu omogućava da se uzdigne iznad svojih suplemenika: „Ko na brdo ak’ i malo stoji (524)/ više vidi no onaj pod brdom“.
Makar sasvim kratkotrajno zasijedanje prijestola učini čovjeka prosvjećenijim i pametnijim od drugih, poručuje Njegoš-Danilo. Pod težinom kompleksa manje vrijednosti zbog nemoći da obračuna sa sultanom, Njegoš-Danilo je krajnje frustriran i bijesan: „U ad mi se svijet pretvorio (41)/ a svi ljudi pakleni duhovi.“
Takvo duševno stanje jednog vođe naroda svakako je opšta ozbiljna prijetnja svemu i svačemu, pa je jasno da je tragedija „istrage poturica“ bila neizbježna. Nije on zavidan samo sultanu, već i ostalim velikim evropskim vladarima i vojskovođama. U njegovoj iskrivljenoj mašti motaju se: „Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velinkton i Suvorov, (5)/ Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.“
Bolesno opsjednut željom da se uključi u ovo društvo, sada kada je pravo vrijeme i da okusi slast slave: „Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio (7)/ i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio.“/ on smišlja pakleni zločinački plan o „istrazi poturica“ i u konačnici ga ostvaruje i slavi. On sanjari da je Ares i njega slavom bojnom opojio i zemlju mu za poprište da se bori naznačio. Za neku veliku bitku nema snage, ali za pokolj svoje „braće“ bezbeli ima.
Danilo-Njegoš ne skriva zavist i ljubomoru prema vragu sultanu, pa ga ruži i kritikuje njegov način prevođenja naroda u islam: „Crnu Goru pokorit ne mogu, (68)/ ma nikako da je sasvim moja:/ s njima treba ovako raditi”;/ pa im poče demonski mesija/ lažne vjere pružat poslastice.“
On misli da u vjeru treba utjerati ovako: „Udri za krst, za obraz junački, (668)/ ko gođ paše svijetlo oružje,/ ko gođ čuje srce u prsima!/ Hulitelje imena Hristova/ da krstimo vodom ali krvlju!/ Trijebimo gubu iz torine!/ Nek propoje pjesna od užasa,/ oltar pravi na kamen krvavi!“
Njegoš - Danilo priznaje da narod koji je primio islam nije kriv, ali on svejedno ne odustaje od nakane da ga uništi: „Da, nijesu ni krivi toliko; / premami ih nevjera na vjeru, / ulovi ih na mrežu đavolju./ Što je čovjek? Ka slabo živinče./ Pij šerbeta iz čaše svečeve (767)/ al’ sjekiru čekaj među uši.“
Ovih par stihova svojom surovošću oduzimaju dah razumnom čovjeku. Njegoš, iako episkop pravoslavne crkve, koji bi morao poštovati Božji zakon – ne ubij – bezobzirno presuđuje nevinom narodu kaznom sjekirom među uši. Sjekirom u čelo bi podrazumijevalo eventualnu borbu, ali „među uši“ znači egzekuciju.
Bogobojeći sirak bez iđe ikoga evoluirao je u strašnog tiranina, koji zvjerski masakrira nedužni narod.
Cinizam i čojstvo
Posebna priča su oni koji pametuju da bi Njegoš za vrijeme opsade Sarajeva (1992-95) bio na strani muslimana. Čo’če, koji cinizam.
Kritička javnost ni danas nema empirijski pristup Njegošu i Gorskom vijencu, već isključivo ideološko-politički. „Analitičari“ se utrkuju u mistificiranju Njegoša ne dodirujući suštinu „Gorskog vijenca“, jer se boje otvoriti pandorinu kutiju. Tjeraju nas da prihvatimo najciničnije opravdanje otkad svijet postoji: istoriju pišu pobjednici. Take it, or leave it.
Navodimo primjer kritičara Salka Nazečića, koji je napisao 1947. godine predgovor za Gorski vijenac, u izdanju Svjetlosti iz Sarajeva.
Tekst nosi naslov »Povodom stogodišnjice Gorskog vijenca«. Stihove: „Turci braćo, u kam udarilo! (848)/ Što ćemo vi kriti u kučine? / No primajte vjeru prađedovsku, (854) / no lomite munar i džamiju...“ (858) , Salko Nazečić objašnjava ovako: „‘u kam udarilo’: kad čovjek što reče pa prizna da je sagriješio, reče ‘u kam udarilo!’ te kucne noktima desne ruke o kamen, da bi grijeh u kamen prešao (V. Vrčević, Pomanje srp. nar. Svečanosti, Pančevo 1888., str. 24); tako ovdje Batrić poriče što je Turcima rekao ‘braćo!’“. Kakav je ovo falsifikat!
Salko ne poznaje semantiku crnogorskog narodnog jezika, pa se oslanja na Vrčevića. Vrčević, šokiran činjenicom da Srbin-Crnogorac oslovljava Turke sa „braćo“, smišlja nevjerovatno lažno objašnjenje. On je pri tome samouvjeren, kao da citira Njegoševu didaskaliju po Batrićevom nastupu. Za Vrčevića je nedopustivo da bi đaci – učeći Gorski vijenac –razumjeli da se Crnogorci i Turci oslovljavaju s „braćo“. Distinkcija i mržnja između vjera po Vrčeviću mora biti, zato valjda imamo „Gorski vijenac“. U kam udarilo, vrag ga ne odnio, grom ga ne ubio... itd., su frazemi u južnoslovenskim jezicima, koji se koriste kada se želi mirnim putem urazumiti ili ubijediti sagovornika.
Stihovi: „Što je ovo, braćo Crnogorci/ ko je ovaj plamen raspalio?“ potvrđuju da Vrčević nije u pravu, i da su se ljudi – muslimani i pravoslavci u podlovćenskoj Crnoj Gori međusobno oslovljavali sa „braćo“.
Braćo predlagači, ako Gorski vijenac ima nekakav sjaj, mi ga ne vidimo. Ali on bez sumje postoji sve dok je spjev u školskoj lektiri; sastoji se od nevidljivih zraka, poput onih alfa, gama i rentgen zraka, i zraka mržnje, koji razaraju i prže sve ljudsko u svom dometu. A to je, ustvari, njegova tama.
Povukli ste prijedlog i čojski ste postupili.
(Autor je dugogodišnji glavni i odgovorni urednik časopisa ,,Glas Sandžaka“. Od 1972. godine živi u Sloveniji)
