Osobe koje koriste antiretrovirusnu terapiju ne smiju čak ni kasniti sa uzimanjem lijeka, a kamoli prestati sa uzimanjem istog. Ovog lijeka u našoj apoteci nema od prošle sedmice, a neće ga biti ni ove, tvrde oni.
Opasnost od neblagovremenog (u minut tačnog) uzimanja terapije ogleda se u mogućnosti razvijanja rezistentnosti virusa HIV-a na terapiju i razvoj bolesti do stadijuma SIDE i do smrti.
Ono što je zapanjujuće jeste tzv. "krug ćutanja" koji postoji na relaciji Republički fond - Institut za javno zdravlje i u okviru Instituta - Klinika za Infektivne bolesti. Čak ni mi, pacijenti od nadležnih ljekara ne možemo dobiti nikakvu informaciju o nestašici ljekova, a ne možemo dobiti ni bilo kakve savjete u vezi eventualnih alternativa za period dok ljekova nema.
Čak oni pacijenti koji piju više ljekova u okviru antiretrovirusne terapije ne znaju da li da piju one ljekove koje imaju, ili da prekinu piti sve ljekove, zbog moguće štetne interakcije sa virusom, napominju pacijenti.
Da li će nadležne institucije obeštetiti osobe koje su ostavili bez ljekova i time ih doveli u životnu opasnost, pitaju se oni.
Pored ovog, nadležne (Fond i Kliniku) trebalo bi pitati što je sa "rezervama" ljekova, koje moraju imati zbog eventualnog kašnjenja isporuke, povećanja broja pacijenata koji počinju sa terapijom, zbog pacijenata koji mijenjaju terapiju...itd.?
Osobe koje žive sa HIV-om se ionako na dnevnoj osnovi srijeću sa raznim oblicima diskriminacije, sa žalosnim stanjem u kojem se nalazi Klinika za infektivne bolesti... Nestašica ljekova je nivo ispod kojeg se ne može, zaključuju pacijenti.
