A CAPPELLA: Povratna karta

Trogodišnja Selena je uspjela ono što je malo kome do sada pošlo za rukom - preko noći je homogenizovala cjelokupno crnogorsko društvo. Građani Crne Gore uspjeli su da prikupe iznos neophodan za dugotrajno i naporno liječenje. Što je najvažnije, pokrenuli su lavinu empatije - osjećanja koje nam odavno nedostaje u Crnoj Gori
Objavljeno: 04. 02. 2017 - 09:20 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Vladimir Maraš

 

Specifična je sedmica iza nas. Da se povedem onom starom televizijskom poštapalicom, mnogo je utisaka sedmice.

*****

Kao roditelj, moram izdvojiti onaj kroz koji sam prošao svim svojim bićem - slučaj o kome je nekoliko dana brujala Crna Gora.

Trogodišnjoj Seleni Mandić iz Podgorice dijagnostifikovan je težak oblik kancera. Igrom slučaja, a spletom nevjerovatnih okolnosti (kako to obično i biva u ovakvim slučajevima), Selena se svjetlosnom brzinom obrela na mjestu koje će joj pružiti sve što joj je trenutno potrebno – u specijalizovanoj klinici u Sinsinatiju, država Ohajo, SAD.

Mnogo je razloga da se čovjek, običan čovjek, osjeća nemoćno, ljutito i  povrijeđeno zbog Selenine situacije, ali istovremeno, postoji makar isto toliko razloga da bude optimističan. Selena je uspjela ono što je malo kome do sada pošlo za rukom - preko noći je homogenizovala cjelokupno crnogorsko društvo.

Građani Crne Gore uspjeli su u ljudskoj, iskrenoj namjeri da prikupe iznos neophodan za dugotrajno i naporno liječenje. Za manje od 48 sati prikupljeno je 200.000 eura i mnogo više od toga. Najvažnije je to što su građani pokrenuli lavinu empatije - osjećanja koje nam odavno nedostaje u Crnoj Gori. Selenini roditelji su, kako dolikuje civilizovanim ljudima, iznos koji premašuje njihov cilj ostavili na raspolaganje drugima sa sličnom potrebom.

Istovremeno, Ministarstvo zdravlja naše države se putem PR službe obratilo saopštenjem apelujući na građane da „svoje zdravstvene probleme rješavaju u okviru institucija sistema, tačnije, kroz redovne medicinske procedure“. U ovom konkretnom slučaju, „iako razumiju potrebu porodica da u tako ozbiljnim i teškim situacijama traže mogućnost da pomognu oboljelom članu svoje porodice, podsjećaju da svoje zdravstvene probleme mogu da riješe primjenom zakonom definisanih propisa“.

Ne znam kako bih opisao ono što sam osjećao nakon čitanja ovog saopštenja. Prvo sam pomislio da im neko to radi namjerno da bi naudio ministarstvu. Drugo, niko im nije tražio bilo kakav stav ili izjašnjenje ovim povodom, pa je krajnji osjećaj „ono kao kad odvališ nešto u društvu“. Treće, ne i najmanje važno, takvo saopštenje je automatski moralo da prati nekoliko promptnih ostavki ili otkaza (najurenja), što se nije dogodilo.

Ali, ništa čudno. Bilo bi čudno da se nešto dogodilo, a kako nije, da se mi vratimo samoorganizaciji. Iako svjestan dugog i napornog puta koji je pred Selenom, njenom sestrom i roditeljima, iskreno im želim da nam iz klinike u kojoj se djevojčica liječi šalju samo dobre vijesti.

*****

Prije neko veče, vjerovatno najbolji crnogorski bokser Dejan Zlatičanin branio je šampionski pojas u WBC kategoriji, u hramu boksa - MGM areni u Las Vegasu. Imao sam namjeru da istoriju ispratim uživo, ali nisam uspio, prevario me je san.

Onda jutro, buđenje, pospani pogled na telefon i notifikaciju... Sanjivo nazirem naslov „Poraz našeg asa“. Uz razočaranje, dok sam pio kafu, nešto razmišljam - kako li je samo lako biti razočaran, a kad se sjetim, razočaravali smo se i u košarkaše, i u rukometašice, i u fudbalere... ma nema u koga se nijesmo razočarali unazad koju deceniju! Ali onda se malo progugla, pa se baci pogled na roster koji je Dinamit slagao po ringu u proteklom periodu i čovjek shvati - izgubiti bitku na tom nivou nije strašno. Strašno je odustati i predati se.

Ljudi koji poznaju Zlatičanina sigurni su da će se vratiti. Ja mu to od srca želim.

*****

Pomalo me već zabavlja, ali više od toga plaši tekući tranzicioni period u američkoj administraciji. Nijesam vjerovao da će prvi čovjek najveće svjetske sile krenuti sa komercijalno-zabavnim programom od prvog koraka, ali je izgleda došlo dotle. Krenulo je diplomatskim stampedom i vraćanjem mnogih ambasadora SAD na početne lokacije. Nastavilo se zabranom ulaska u SAD građana nekoliko zemalja sa većinskim muslimanskim stanovništvom.

Šta donose nova jutra - samo Melanija zna. I dok razni građevinci diljem južne granice SAD zadovoljno trljaju ruke iščekujući tender za izgradnju zida/granice sa Meksikom, očekuje se novi nalet predsjedničkih odluka zabavno-komercijalno-populističkog karaktera. Samo se nadam da previše zabavnog programa ne preraste u nekontrolisanu komediju. Ili tragediju. Zato ću, u duhu ove kolumne, i Trampu poželjeti jednu povratnu kartu u njegov „Trump empire“, a da demokratiju, iako ranjenu i uzdrmanu, ipak ostavi ozbiljnijim ljudima. Sjetih se kandidata Sandersa, ne znam zašto, pa mi nekako dođe ž'o.

*****

Svim likovima iz ove kolumne od srca želim povratne karte - Trampu za novu sezonu „Šegrta“, pa da opet čujemo ono čuveno „You're fired!“. Povratnu VIP kartu svakako želim Dinamitu Dejanu, i to za MGM Grand stand, a Seleni i njenoj porodici za topli dom i što srećniji život. Posljednje dvoje to zaslužuju, svako na svoj način. Njihovo je da se bore, svako svoju borbu. Naše je da im, kad god to zatreba, budemo podrška.

 

Komentari: 0

Novi komentar