Minhensko predvečerje obavijeno je olovnom maglom. Desna obala ledenog Izara, 6. februar 1958. nešto poslije 17 sati... Novinar Dejli mejla Piter Hauard nekako se dokopao telefona i pozvao readakciju iz bolničkog kreveta:
“Halo, Pit ovdje, da li se čujemo? Piši brzo, javljam se iz bolnice u Minhenu”. Stenograf je pažljivo bilježio Hauardove riječi:
“Dva puta smo pokušavali da poletimo, a onda su mehaničari ugasili motore i detaljno pregledali sve instrumente. Najzad, dobili smo dozvolu i za treći pokušaj. Zavalili smo se u sjedišta i osjetili kako avion klizi po zaleđenoj pisti. Nije mogao na vrijeme da se odlijepi od zemlje i udarili smo u jednu kuću. Avion se prepolovio na dva dijela”... Pit je malo zastao, udahnuo duboko pa nastavio:
“Prosulo se gorivo. Mnogo plamena, mnogo leševa”... Ponovo muk. Stenografa je izdalo strpljenje: “Halo, Pit, da li si još tu? Diktiraj dalje”...
“Molim vas, samo javite mojoj ženi da sam živ”, bilo je posljednje što je Hauard smogao snage da izgovori prije nego što je utonuo u san.
Njegove kolege Ted Elijard i Frenk Tejlor nisu se javili svojim redakcijama. Njihove povrede mnogo su teže... Svi ostali novinari, njih osmorica, već su bili mrtvi. I ne samo oni. Od 44 putnika dvadesetoro je izgubilo živote. A to je bio avion Mančester Junajteda! Kompanija BEA, letjelica "Elizabeten", najbolje što je britansko vazduhoplovstvo imalo u tom trenutku.
Čuveni Mat Bezbi, tvorac velikana sa Old Traforda, vodio je svoj razred na ekskurziju u Beograd - na utakmicu protiv Crvene zvezde. Džef Bent, Rodžer Birn, Edi Kolman, Dankan Edvards, Mark Džons, Dejvid Peg, Tomi Tejlor i Lijam Bili Vilan nikada se nisu vratili kući.
Samo 24 sata ranije te Bezbijeve bebe igrale su revanš meč četvrtfinala Kupa šampiona protiv Zvezde. Na stadionu Partizana – jer crveno-bijeli tada još nisu imali svoj – Mančester je izborio trijumfalnih 3:3 i prošao dalje jer je slavio u prvom meču kod kuće.
Mozzartsport.com
