Priredio: dr Novak ADŽIĆ
Putovanje je u ondašnjim prilikama bilo spojeno s posebnim poteškoćama. Trebalo je po nekoliko dana čekati na putovanje željeznicom od jednoga mjesta do drugog. Na prozorima željezničkih kola skoro sva stakla su bila polomljena. Govorili su da su ih porazbijali vojnici pri povratku s fronta. U kola je mećava unosila snijeg, a bjesnila je epidemija španskog gripa. Ipak je Crnogorce, iako oronulog zdravlja, nosio zanos uskrsle slobode prema Crnoj Gori. U prvoj polovini decembra bili su svi u domovini, u koliko nisu usput pomrli ili ostali po bolnicama. Našli su Lovćen uzidan u temelje tvrđave crnogorskog poniženja i sramote, ugašenu lovćensku svjetlost, koja je kroz toliko vjekova bila usamljena na Balkanu. Mrak. Oko, naviklo na dan, zaludu noću traži put. Niko ne vidi, koračajući, gdje će stati.
U podgoričkoj odluci Nikole Pašića je rečeno da je kralj Nikola svrgnut sa vlasti za kaznu, što je pri kraju 1915. godine ponudio mir dvojnoj monarhiji. Crnogorci su znali, ko je kralja Nikolu naveo na nuđenje mira i zašto. Znali su, ko je crnogorsku vojsku doveo u položaj, da bude zarobljena i zašto. No, bez obzira na sve to, pitali su se kakav je zločin nuđenje mira? I da je sklopio mir, zar bi to bio zločin i protiv koga? Crna Gora nije imala ugovor niti sa Srbijom niti sa bilo kojom od zapadnih sila, po kome bi bila obavezana da ide u rat. Još manje je imala ugovor, kojim bi se odrekla prava na sklapanje separatnog mira. Prema tome, ne samo nuđenje mira nego ni sklapanje separatnog mira ne da nije zločin, nego nije ni nelojalnost prema bilo kome, a najmanje prema Srbiji, koja je izazvala rat i čija je vojska, da ne bi bila zarobljena, spašena crnogorskom krvlju.
Separatni mir kao loša politika: Separatni mir mogao bi biti samo loša politika, kojom se Crnoj Gori oduzima pravo na koristi od pobjede zapadnih sila. Za lošu politiku, po crnogorskom ustavu, odgovorna je crnogorska vlada, a ne kralj Nikola. No, ako pretpostavimo da je odgovoran kralj Nikola, otkud srpska vlada, vlada druge države ima pravo, da mu sudi. Pa i uz pretpostavku da srpska vlada može suditi crnogorskom kralju, po kom to zakonu, božjem ili ljudskom, može Crna Gora zbog njegove krivice biti okupirana i crnogorski narod i njegova Narodna skupština zarobljeni? Zar da se zbog eventualne kraljeve krivice crnogorskom narodu ne prizna čak ni pravo samoopredjeljenja, koje je priznato svim evropskim narodima, svečano datim izjavama zapadnih sila.
Srbija je svojom okupacijom Crne Gore između nje i sebe stvorila okean mržnje, koji niko neće preplivati za sve buduće vjekove. Crnogorska sloboda nije u ratu podlegla, nego je ukradena; zbog toga crnogorski narod prema srpskom okupatoru ima pravo na upotrebu svih sredstava, koja su dozvoljena u slučajevima napadaja nepravde na pravdu. To je bio sud Crnogoraca o stanju koje su zatekli vraćajući se iz zarobljeništva. Razmišljali su, šta da rade.
Gradovi pod okupacijom: U gradovima je vojska okupatora. Svako selo je pod budnom pažnjom beogradskih janjičara. Zabranjeni su i najmanji sastanci. Kretanje iz sela u selo dovodi u zatvor. Kada izdaja dovede vjernost na optuženičku klupu, zna se kakve su kazne. Ipak su sela iz najbliže okoline Cetinja uspjela, preko žena i djece, doći u vezu. To je katunsko i riječko pleme. Sa ostalim plemenima nije bilo moguće sporazumjeti se tim putem. Ali se vjerovalo, da će se i ona povesti za primjerom ovih dvaju plemena, odakle im se pokazivao put kroz sve prošle vjekove.Crnogorci su epski narod. Poznaju svoju prošlost. Njihovo duhovno oko nikada ne ispušta iz vida djela predaka. Njihovi časovi odmora od dnevnih briga ispunjeni su razgovorima o prošlosti. Razumljivo je, da im se nametnula misao, da je Crna Gora prije preko dvjesta godina bila u sličnom položaju i da su uputstva za svoj rad tražili u postupcima svojih predaka onoga vremena.
Kad su se Turci uvjerili, da ne mogu silom pokoriti složnu Crnu Goru, pokušali su korupcijom razjediniti Crnogorce. I dijelom su uspjeli. Našlo se onih, koji su prešli na islam i tim putem prihvatili tursku državnu ideju, postali "Turci". Tako je Turska za svoju borbu protiv Crne Gore našla uporište u samoj Crnoj Gori. Crnogorci su dovedeni u položaj da se odreku ili slobode, ili bratstva s domaćim "Turcima" i da ih poubijaju. Odlučili su se za ovo drugo i svoju odluku su izvršili na Badnje Veče. To je znamenito crnogorsko Badnje Veče, kada se rodio mali crnogorski bog, to jest od korupcije i izdaje očišćena Crna Gora. Od tog vremena najveći crnogorski praznik je Badnje Veče. Oko njega se okreće moralni i etički sistem crnogorske religije kao planete oko sunca. Crnogorsko pravoslavlje konačno se odvojilo od vizantijskog i postalo crnogoroslavlje, o čemu će kasnije biti govora.
Pri kraju 1918. godine Crnogorci se odlučiše, da obnove djelo svojih predaka baš na isti dan. Tačno je da su ondašnji domaći "Turci" bili preteče beogradskih janjičara. Po jedinstvu cilja, tj. želje da unište crnogorsku državnu slobodu slični su jedni drugima kao jaje jajetu. Ali, situacija Crne Gore nije bila ista u oba slučaja. Dok Turska nije imala svoju vojsku na Cetinju, Srbija ju je imala. Dok su Crnogorci bili naoružani kao i domaći "Turci", sad su Crnogorci imali zarđale puške, sakrivene ispod pećina za vrijeme austrougarske okupacije, a janjičari dobro naoružani. Zvijezda badnje večeri ipak je 1918. godine okupila i oko Cetinja katunsko i riječko pleme, iako gotovo goloruke.
Potomci velikih stvaraoca Crne Gore vjerovali su da žrtva za slobodu ne ostaje uzaludna i jurišali su na okupatora i njegove topove. Ishod borbe već unaprijed se znao. Nakon velikih žrtava, velikog broja mrtvih i ranjenih, Crnogorci su se razbježali po planinama, a na Cetinju su nasilje i korupcija slavili svoju pobjedu. Na glas o događajima oko Cetinja ustala su još neka plemena. Svi su ustanci ugušeni u krvi. Mali dio ustanika pobjegao je u Italiju, drugi su ostali u Crnoj Gori i, podijeljeni u manje čete, počeli su gerilsku borbu, koja je trajala do 1926. godine.
Spaljeno preko 5.000 kuća: Na neuspjele ustanke odgovoreno je kaznenim pohodima vojske i janjičara na sva plemena, koja su sučestvovala u ustanku. Spaljivane su kuće i uništavana pokretna imovina. Vršila su se okrutna nasilja nad starcima, ženama i djecom. Spaljeno je preko 5.000 seljačkih kuća. Porodice, čiji su članovi učestvovali u ustanku, odnosno u kasnijim gerilskim borbama, ostavljene bez kuća i pokretne imovine, živjele su u pećinama, ukoliko se nijesu mogle skloniti kod prijatelja. Njihovi odrasli članovi bili su u zatvorima, u kojima su u najviše slučajeva poubijani. Ne samo članovi tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci poubijani su u zatvorima. Srpski oficiri i upravni činovnici dokazali su svojim zvjerstvima u Crnoj Gori, kako su jaki tragovi duge turske vladavine na Balkanu. Treba proći još mnogo vjekova, da nekadašnja balkanska raja prestane ići za turskim uzorima. Danas još, u slučajevima veće podivljalosti, ona čak prevazilazi svoje učitelje.U razdoblju od početka 1920. do kraja 1924. godine bila je najjača akcija gerilaca. U tim godinama su izvan zakona bili svi stavljeni Crnogorci, koji nijesu bili u službi Beograda. Policijski organi i janjičari ubijali su ih slobodno, kao divlje zvijeri. Istovremeno je narod ekonomski uništavan i dovođen do prosjačkog štapa. U sela, u blizini kojih bi poginuo neki državni organ ili janjičar, slala se vojska i ostajala je tamo po više mjeseci. Selo ju je moralo izdržavati i plaćati kontribuciju za plate oficira.
Crna Gora pretvorena u zgarište i groblje: Pretvarajući Crnu Goru u zgarište i groblje, Beograd nije ostavio nepočinjen nijedan zločin sve do spaljivanja majke s djecom. Vođa jedne od crnogorskih ustaničkih četa zvao se Petar Zvicer iz Cuca. Zviceri su jedno od čuvenih bratstava u katunskom plemenu. Jedne zimske noći 1923.godine spaljena je u Cucama žena Petrova s njegovo troje djece. Žena i djeca najprije su svezani u kući, da ne bi mogli pobjeći, a onda je kuća zapaljena u dva sata poslije ponoći. To je izvršilo dvanaest žandara pod vođstvom majora Kecmanovića. Pred kućom su vezali za trešnju majku Petra Zvicera, staricu od oko 70 godina, da gleda kako gore u plamenu snaha i troje unučadi. Ona je poluđela i umrla u ludnici u Danilovgradu. Lice jedne zemlje pretvoriti u takav pakao, kadra je samo duša, u kojoj je živio pakao robovanja Turcima kroz toliko stoljeća.
Cuce tvrde, da od tada svake zime, te noći u dva sata poslije ponoći leti žena s krilima od plamena nad mjestom, na kome je bila kuća Petra Zvicera. Spaljena majka obilazi pepeo svoje spaljene djece. To je mjesto postalo crnogorsko svetilište. Nijedan Crnogorac ne prođe pokraj njega, da ne ostane pred njim, gologlav, po nekoliko minuta u molitvi.
Pogibija Peta Zvicera: Petar Zvicer je poginuo 1926.godine (Petar Zvicer je poginuo 28. XII 1923-Prim. N.A). Te godine je i završena gerilska borba Crnogoraca. Najveći dio crnogorskih ustanika poginuo je u borbama počevši od kraja 1918. godine. Malo njih je zarobljeno, i gotovo svi su strijeljani, a sasvim neznatan dio ih se predao. Ovi su osuđeni na robiju.
Oni, koji su emigrirali u Italiju, ukoliko nijesu tamo pomrli, završili su vrlo bijedno. Nakon više godina vratili su se u Jugoslaviju. Njihove vođe i neki od njih ušli su u radikalnu stranku Nikole Pašića i dobili su penziju. To je sudbina svih pobijeđenih, koje bog nije odredio za junake tragedija.
Da je srpski teror u Crnoj Gori bio reakcija na otpor crnogorske državne ideje velikosrpskoj državnoj ideji, a ne na crnogorsku gerilsku borbu kao takvu, dokazuje činjenica da je u isto vrijeme i, mutatis mutandis, iz istoga razloga bio teror i u Hrvatskoj i Makedoniji. Isto kao u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj su beogradski janjičari vršili teror, uz državne organe i pod njihovom zaštitom. U po bijela dana janjičari su usred Zagreba, na Zrinjevcu i Jelačićevu trgu, ubijali hrvatske rodoljube nekažnjivo kao vrapce. Kad je tako bilo u glavnom gradu, zar je potrebno reći, kakvih zločina su bila poprišta zabačena sela u Baniji, Lici i Dalmaciji. Beogradski janjičari su se u Crnoj Gori službeno zvali "Organizovana omladina", a oni u Hrvatskoj "Organizacija jugoslovenskih nacionalista", skraćeno "Orjuna". Bili su naoružani vojničkim revolverima, a u Crnoj Gori i puškama.
U doba najbezobzirnijeg terora pitali su novinari vođu janjičara, ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova, Svetozara Pribićevića o prilikama u Hrvatskoj i Crnoj Gori. On je odgovorio, da se prilike sređuju i da će djelo pacifikacije brzo dovršiti Orjuna i Organizovana omladina. Kraljevski ministar otvoreno je i javno priznao, da se zločini vrše ne samo sa njegovim odobrenjem nego i po njegovim upustvima.
Jedinstvom u ranije izloženoj patnji i kasnijom zajedničkom borbom protiv beogradske strahovlade ovjekovječeno je bratstvo Hrvata i Crnogoraca. Velebit i Lovćen su dokazali da su vrhovi istih planina.
(Dr Sekula Drljević, “Balkanski sukobi 1905-1941”, Zagreb, 1944, reprint izdanje, Zagreb, 1990, recenzija i pogovor dr Danilo Radojević, str. 105-112. Fusnote iz reprinta originala su izostavljenje, kao i Šilerove riječi na njemačkom jeziku, te samo je prenijet osnovni tekst iz ovog Drljevićevog djela. Naslov je vjeran originalu, samo je priređivač ovog priloga u zagradi, radi teme i njenog razumijevanja, dodao godinu 1919.g, po gregorijanskom kalendaru kada je i podignut Narodni /Božićni/ ustanak).
