Predromanički kulturni sloj na Gradini je zapravo svjedok lokalnih obnoviteljskih tendencija, a ne uticaja iz udaljene Makedonije kako se može pretpostaviti iz Koraćevog iskaza. U Makedoniji u tom vremenu nije bio, a niti se mogao dogoditi predromanički talas obnove jer se ona dešavala samo pod okriljem latinskog kulturnog svijeta. Makedonska renesansa, pokrenuta nakon ikonoboračke krize, za svoju obnovu crpi inspiraciju sa vlastitog, prije nekoliko stoljeća rehelenizovanog tla. Najvažnije u svemu je to da je u odnosu na ostale pomenute obnove, pa i onu u Dalmaciji, makedonska bila lišena bilo kakvih barbarogenih primjesa.
Svjedočanstvo
O predromaničkoj obnovi na prostoru Dalmacije koja je, podstrekavana spoljnim uticajima, crpila energiju iz davno degradiranih ali ipak postojećih tekovina latinskog svijeta sa vlastitog tla, uz cjelokupnu predromaničku baštinu, vjerno nas obavještava Barski prezbiter, precizirajući čak i ko je nosilac te obnove: „Zatim je kralj Svetopelek naredio hrišćanima koji se služahu latinskim jezikom da se povrate u svoja mjesta i da ponovo podignu gradove i sela koja su nekada od pagana bila porušena“. Iskazana rečenica je slika i prilika arheološke mape prostora cjelokupne Dalmacije IX stoljeća. Nepobitne činjenice koje čitamo iz arheoloških nalaza i navedeni pisani izvor moraju biti osnov svakom istraživaču koji se bavi proučavanjem i interpretacijom kako cjelokupne predromaničke Dalmacije, tako i ostataka na lokalitetu Gradina u Martinićima. „Makedonska obnova“ u ovom smislu ne znači nam apsolutno ništa.
Zaobilaženje
Posredstvom rezultata analize pomenute arheološke i pisane građe i njihovim stavljanjem u funkciju svjedoka naše prošlosti, najneposrednije zadiremo u etnogenezu južnoslovenskih populacija. Izvedeni zaključci su evidentno u koliziji sa Boškovićevom i Koraćevom interpretacijom iste građe. Kako ćemo nadalje vidjeti, ovakav pristup praktikuje najveći dio oficijelne srpske i hrvatske istoriografije, ali i crnogorske, što je potpuno neshvatljivo. Po svoj prilici, Barski prezbiter je u mnogo čemu nemio svjedok, zbog čega ga istraživači, u rješavanju arheoloških problema, iz različitih razloga zaobilaze. Neki iz neznanja, a neki s očiglednom namjerom. U tom smislu, ni prvi, kao ni drugi nijesu pokušali provjeriti vjerodostojnost njegovih iskaza primjenom arheoloških metoda.
Dvije crkve
Istražujući crkvu u Martinićima i tražeći za nju analogiju na isuviše udaljenim prostorima, Korać nije uočio da su joj, prema svim stručno relevantnim parametrima, slične sestrinske episkopske crkve sa istog kulturnog i jurisdikcijskog areala. To su, zapravo, najstarije katedralne crkve gradova Kotora i Dubrovnika. Ovi episkopski gradovi su, kao i Gradina, nastali u istim istorijskim okolnostima, prouzrokovanim Velikim seobama. Da je kojim slučajem Korać uočio navedenu analogiju, onda bi vrijeme nastanka Gradine morao povezati sa vremenom nastanka Kotora i Dubrovnika i mnogih drugih gradova duž cijele Dalmacije, ubrajajući tu i Crnu Goru. Time bi za sagledavanje poleogeneze naseobinske aglomeracije na Gradini nužno morao odbaciti ideju o njenoj atribuciji navedenim etničkim predznakom.
Propust
Tvrdnja o egzistenciji samo jednog kulturnog sloja na Gradini, ukoliko nije inspirisana pristupom koji smo pomenuli u uvodu, predstavlja elementarni propust. Naime, sve relevantne stručne vrijednosti do kojih se dolazi prilikom istraživanja sakralnog objekta, jednoznačno ukazuju da je crkva nastala znatno ranije. Tu mislimo na izbor mjesta za gradnju, liturgički aspekt koji je u konkretnom slučaju izuzetno važan, rezultate analiza stilske i tipološke pripadnosti, primjenu konstrukcijskih rješenja i građevinskog opusa, itd. Sve ovo pomenutu crkvu vezuje za vrijeme nastanka naseobinskih aglomeracija u okolnostima Velikih seoba.
Obnova
Tek u IX, pa možda i tokom X stoljeća, svakako u dva navrata, katedrala u Martinićima je obnovljena izgradnjom tri oltarska inventara koji nose jasan stilski pečat vremena u kojem su nastali. Cjelokupan navedeni inventar ukrašen je predromaničkom dekorativnom plastikom. Čak i kada bi se, kojim slučajem, zanemarili rezultati svih navedenih analiza, Korać je morao uočiti ono što je sam iskopao, a to je sadržaj inventara sjevernog broda, koji jasno i nedvosmisleno ukazuje da je ovaj brod u različitim vremenima ispunjavao dvije različite funkcije. Samo na osnovu toga je imao indicije o egzistenciji dva kulturna sloja, jer u vrijeme nastanka crkve, njen sjeverni brod je imao funkciju baptisterijuma o čemu svjedoči piscina koju je Korać pronašao.
Promjena
Drugi pak, kulturni sloj reprezentuje oltar iz predromaničkog doba sa oltarskom pregradom postavljenom preko piscine nakon njenog zatrpavanja, čime je onemogućeno njeno funkcionisanje. To znači da je sjeverni brod umjesto baptisterijuma, shodno arhitektonskoj koncepciji hrama i novounesenom inventaru, postao zasebna kapelica o čemu nedvosmisleno svjedoči navedeni oltarski inventar. Nije isključena mogućnost da se upravo ta prostorija i dalje koristila za obred krštenja, ali sada već kropljenjem, a ne simboličnim uranjanjem.
Zatrpavanje piscine i ugradnja oltarskog inventara u istom prostoru, nedvosmisleno potvrđuju postojanje dva kulturna sloja u martinićkoj episkopskoj crkvi: mlađi predromanički i stariji kojemu je pripadala piscina, sagrađena vjerovatno u vrijeme izgradnje hrama.
Problem koji je Korać riješio na volšeban način
Korać je funkcionisanje piscine (krstionice, bazenčića) i kapele u sjevernom brodu crkve na Gradini u Martinićima vidio istovremeno, bez obzira što je ovakvo mišljenje u koliziji sa arheološkom stvarnošću do koje je sam dospio, a što je u svojem posljednjem tekstu detaljno dokumentovao skicama i foto prilozima
Sve rečeno u vezi baptisterijuma, ima svoju analogiju u najstarijoj Kotorskoj katedrali, dok je u Dubrovačkoj katedrali baptisterijum bio zaseban objekat. No, Korać navedeni problem rješava na volšeban način, tako što funkcionisanje piscine i kapele u sjevernom brodu vidi istovremeno, bez obzira što je ovakvo mišljenje u koliziji sa arheološkom stvarnošću do koje je sam dospio, a što je u svojem posljednjem tekstu detaljno dokumentovao skicama i foto prilozima. I u ovom slučaju, kao i prilikom identifikacije samog grada, slutnja istraživača nadjačala je realnost do koje je dospio arheološkim iskopavanjem. O tome najbolje svjedoče skice 48 i 55, gdje autor, dosljedno svom mišljenju o jednom kulturnom sloju, na neobjašnjiv način piscini mijenja oblik i situira je ispred oltarske pregrade.
„Podzemni arhiv“
U okviru istraživačkih aktivnosti lokaliteta na Gradini, u traganju za rješenjima naučnih enigmi koje otvara ovaj od cjeloevropskog značaja izuzetno važan arheološki lokalitet, Korać je apsolvirao i studijski boravak u Damberton Ouksu, Byzantine Studies (Harvard University). Međutim, čini se da i ovakvo pregnuće nije garant uspješnom ishodu istraživačkog rada. Sasvim je sigurno da ni u jednoj biblioteci, pa ni harvardskoj, nećemo pronaći podatke koji bi nas doveli do rješenja značajnih pitanja koja je nametnulo konkretno istraživanje. Te podatke treba tražiti isključivo i jedino u „podzemnom arhivu“ čija je vrata autor svojim arheološkim iskopavanjima upravo otvorio. Potrebni podaci su pohranjeni samo na lokalitetu Gradine u Martinićima i njenom kulturnom okruženju. Pažljivim posmatranjem, recimo najbliže okoline, između ostalog, uočila bi se činjenica da graditeljima bedema na Gradini nije bilo potrebno tražiti uzore u tako nam dalekoj maloazijskoj Nikeji.
Sličnost
Sa prostora Gradine, na dobačaj pogleda, uočićemo još dva slična primjera. Ranosrednjovjekovni bedemi Obluna i dinoške Đuteze, po svim relevantnim stručnim parametrima, izgledaju kao da ih je radila ista ruka kao i Gradinu. I ovi bedemi, kao i oni u Martinićima, sagrađeni su na mjestima na kojima je postojao stariji kulturni sloj. Sve zajedno, arhitektonska koncepcija martinićke katedralne crkve i arhitektonska rješenja fortifikacionih sistema triju navedenih gradova i njihovih crkava su tekovine antičke tradicije ovdašnjih prostora na samom izdisaju. Drugim riječima, njena transformacija u drugačije, po svemu znatno siromašnije vrijednosti, je karakteristična za novu epohu, koju nazivamo „rani srednji vijek“.
Opis
I o ovoj, za antički svijet najvećoj traumi, te o poleogenezi naseobinskih aglomeracija koje su njome pokrenute, kao i mjesta i način na kojima su nastajale, ponovo nas obavještava Barski prezbiter, konkretnim riječima: “...hrišćani, vidjeći da su izloženi velikoj nevolji i progonstvu, okupiše se počeše na vrhovima brda i zaštićenim mjestima podizati, kako mogahu, utvrđenja i kuće, kako bi na taj način, dok božjom pomoću ne budu oslobođeni, bili izvan njihovog dometa“.
U ovom našem istorijskom izvoru uhvaćena je jedinstvena, sasvim tačna, time fascinantna deskripcija istorijskog procesa koji je promijenio svijet evropske kulture. Njegov zapis o nestanku antičkog svijeta i rađanju novog, svijeta ranog srednjeg vijeka, treba još jednom naglasiti, slika su arheološke mape Dalmacije, prostora od Vinodola pa sve do Ulcinja i Skadra ili, simbolički rečeno, od Krčke do Dukljanske Krajine, kojim se bavio Barski prezbiter. U ovom procesu na razmeđu dviju epoha, pored ostalih, nastali su naši gradovi u primorju Kotor i Bar, a u kontinetalnom dijelu Svač, Đuteza u Dinoši, Oblun nad Malim Blatom i Gradina u Martinićima, svi na starijim kulturnim slojevima.
„Kako mogahu“
Kada podvrgnemo stručnim analizama jedan građevinski sakralni objekat iz antičkog svijeta, recimo trobrodnu baziliku iz Doklee ili Zlatice, a zatim i iz ranog srednjeg vijeka, recimo baziliku iz Martinića, Kotora ili Dubrovnika, i uporedimo dobijene rezultate, na njihovim razlikama se zorno uočava i razumije ono šta je prezbiter htio reći formulacijom „podizahu, kako mogahu“. Sve diskrepance između pomenutih epoha, s jedne, i uzajamne veze, s druge strane, objašnjene su navedenom formulacijom, bilo neposredno ili posredno. Dragocjenost dokumentarnog značaja ove naizgled nevažne formulacije, mogao je sagledati i prof. Korać u Martinićima. Međutim, kao remetilački faktor na tom putu ispriječilo mu se stereotipno i nenaučno etničko atribuiranje.
Paušalnost
Na navedenim lokalitetima, sticajem specifičnih istorijskih okolnosti, kao malo gdje drugdje, može se pratiti dodir srednjeg vijeka sa kulturom antičkog svijeta u preživljavanju, tj. kulturni kontinuitet, kao i proces rađanja prvog kulturnog sloja zapadnoevropske kulture i to na tlu Vizantijskog carstva. Dalmacija je, kako je već rečeno, zapravo jedini njen dio koji je kulturno pripadao latinsko-zapadnoj tradiciji toga doba. Donošenje paušalnih procjena i traganje za udaljenim analogijama za potrebe razumijevanja i interpretiranja crnogorskih spomenika kulture nije metod koji je koristio samo Korać. Naime, neuočavanje generičke snage tla i neprepoznavanje produkcije njenih kulturnih vrijednosti, kako ćemo nadalje vidjeti, opšti je trend koji nažalost već kao pravilo koriste i domicilni istraživači.
(Nastavlja se)
