Ovaj je institut 2009. godine stupio na snagu i kod nas, ali su različite ocjene u pogledu opravdanosti njegove primjene.
Za i protiv
Advokat Dušan M. Jovović objašnjava da ovaj relativno mlad institut ima određenih prednosti i mana.
– Prednost bi bilo povećanje efikasnosti krivičnog postupka, dosta brže rješavanje predmeta s obzirom na praksu sud ova , analogno tome i smanjenje samih troškova postupka i izbjegavanje određenih zakonskih formalnosti, uz naravno obavezu zaštite osnovnih prava subjekata u krivičnom postupku – objaš- njava Jovović. Kako je kazao, jedna od mana ovog instituta je što u predmetima gdje je optuženo više osoba, kao saizvršioci, zaključeni sporazum o priznanju krivice sa nekim od njih, a koji je potvrdio sud, protiv ostalih optuženih se može tretirati kao dokaz.
– Samim tim ovim osobama se znatno otežava krivično pravni položaj u toku postupka – dodao je Jovović.
Njegov kolega, advokat Ranko Radonjić stava je da sa aspekta pravosudnih organa, prednosti sporazumnog priznanja krivice su rasterećivanje sudova i tužilaštava kroz izbjegavanje dokazivanja i dugih, skupih i neizvjesnih suđenja.
– Iz ugla odbrane posmatrano, institut omogućava okrivljenom, odnosno osumnjičenom da bude blaže kažnjen nego što bi to bio slučaj kada bi se njegova krivica utvrdila u redovnom sudskom postupku – kaže Radonjić.
Pregovaranje
Prema njegovim riječima, prednost sporazuma se ogleda i u tome što stranke i branilac mogu pregovarati o svim uslovima priznanja krivice za krivično djelo, tačnije o svim aspektima budućeg sporazuma.
– Kao prednost se definitivno može uzeti i ekonomski aspekt, s obzirom da krivični postupci nijesu nimalo jeftini, naprotiv, isti podrazumijevaju troškove od njihovog pokretanja do njihovog završetka, i to na ime angažovanja branioca - advokata, svjedoka, vještaka, tumača, stručnih lica, troškove uviđaja, rekonstrukcije, prevoza, sudski paušal i druge troškove – ističe Radonjić. On smatra da treba omogućiti zaključenje ovog sporazuma tokom cijelog postupka, tačnije do završetka glavnog pretresa, a ne kao što je to sada slučaj da se može podnijeti najkasnije na prvom ročištu za održavanje glavnog pretresa pred prvostepenim sudom.
Negativni aspekti ovog instituta, pojašnjava, dolaze do izražaja najviše u slučajevima gdje ima više optuženih, gdje se pojedini od njih odluče da zaključe sporazum i priznaju krivicu, a drugi odluče da svoju nevinost dokazuju u sudskom postupku.
– U tim slučajevima se postavlja pitanje da li se krivica jednog lica može utvrđivati iz pravosnažne presude donijete na osnovu sporazuma o priznanju krivice drugog lica. Ovo posebno iz razloga što ovaj procesni institut ne prolazi kroz suštinsku kontrolu, kako suda, tako ni drugih učesnika u postupku, pa smatram da i taj sporazum-ugovor zaključen između tužioca s jedne strane i optuženog i njegovog branioca sa druge strane, ne smije imati bilo kakvog uticaja na utvrđivanje krivice drugih optuženih - ističe Radonjić.
Region
Institut sporazumnog priznanja krivice slično je regulisan u zemljama okruženja. Advokat Ranko Radonjić objašnjava da u Srbiji njihovim ZKP-om je ostavljena mogućnost zaključenja „sporazuma o priznanju krivičnog djela“ od momenta donošenja naredbe o sprovođenju istrage pa sve do završetka glavnog pretresa i istovremeno daje mogućnost da se sporazumom definiše raspon kazne ili druge krivične sankcije, čime daju saglasnost da sud prihvatajući sporazum odredi bilo koju mjeru krivične sankcije koja se nalaz i u okvirima predloženog sporazuma.
Zakon o kaznenom postupku Republike Hrvatske ne propisuje bilo kakva ograničenja o tome u kojem trenutku se može podnijeti sporazum.
– Ono što je interesantno za hrvatsku verziju ovog instituta jeste da ako se radi o krivičnim djelima protiv života i tijela i polne slobode za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina, državni tužilac mora pribaviti i saglasnost žrtve za postizanje sporazuma, što u našem ZKP-u nije predviđeno – navodi Radonjić.
Najznačajniji ustupak koji nudi ovaj institut okrivljenom, objašnjava Radonjić, jeste onaj koji se tiče blaže krivične sankcije, kao i činjenice da se na taj način vidi kraj postupku i sankciji koji ona nosi po okrivljenog.
– Dešava se da okrivljeni pristaje na zaključenje sporazuma kao nužnog kompromisa kojim bi dao saglasnost da se postupak okonča. Naročito ako je u pitanju postupak koji traje duže i ukoliko je okrivljenom određen pritvor, pa zajedno sa svojim braniocem dođe do „računice“ da će prije izaći na slobodu ukoliko pristane na zaključenje sporazuma i ako možda smatra da nije kriv – zaključuje Radonjić.
(opširnije u Pobjedi)
