Tamo negdje početkom '70 godina prošlog vijeka, kada je započeto asfaltiranje ulice Petra Matovića, kako se već tada ova ulica zvala, nastala je i čuvena kletva, za tamo nekog – dabogda mu se kuća iskopala ka' ulica Petra Matovića. No, tada se i grad drugačije zvao, a osnovna pretpostavka je da ćete zasigurno i danas pronaći one koji će tvrditi da je sve bilo drugačije. I da je bilo bolje, dakako. Pa, sa sve kletvom ili bez nje. U svakom slučaju, stariji Zabjelčani se, vjerovatno, sjećaju da je asfaltiranje ulice potrajalo, a i da je ta kletva bila u široj upotrebi. Tek, jednom izgovorena kletva, istim povodom, izgleda da stalno navraća – baš u ovu ulicu.
Ovog puta, asfaltni dio ulice je izrezan po njenim ivicama, tik uz nove, tek postavljene ivičnjake. A izgradnja biciklističke staze je postala samo dio ovdašnje svakodnevice. Bušenje, kopanje, mašine, buka, kutara...
Stavovi Zabjelčana: Taman do prvog odgovora na pitanje „šta mislite o novim biciklističkim stazama u vašoj ulici“ postavljeno jednom sredovječnom čovjeku u njegovom hodu uličnim trotoarom, u ovo prohladno i vjetrovito martovsko jutro.„Ne znam...ne interesuje me, ne zanima me.“
Uz preokret poslije samo nekoliko koraka. Doduše, nešto višim tonom.
„Šta imam da mislim?! Neko je riješio da uzme pare za ovo i to ti je to. Nema tu što da se misli.“
Pa, jedna starija gospođa, malo povijena pod naletima vjetra, dok steže šal umotan oko glave.
„Ne znam dušo moja, dati će valjat' nekome...“
A onda, jedna Mersada, istrčala iz kuće samo da kupi hljeb. Uz obaveznu napomenu „nemo' me slikat slučajno, viđi kakva sam, samo sam izašla do prodavnice“.
„Ovo ovđe su boljeisplanirali no po gradu. Gledala sam u Švedskoj, taman se ovako radi. Sve je na ulicu i ide prvo za auta, onda za bicikla, a trotoari su samo za pješake. A ne pobrkano, ka' što su radili preko Morače. Valjda će ovđe biti bolje. Mada mi se čini da je malo usko.“
Ima li biciklista na Zabjelu: Plus, komentar iz sfere čiste posprdnje, karakterističan za domaću svakodnevicu, uzet od jednog Ivana, nešto starijeg stanovnika ove ulice.„Ovuda će vozit bicikla kad se opozicija vrati u Skupštinu.“
Uz dopunu jednog taksiste kao apsolutnog saobraćajnog autoriteta.
„Viđi, napravili su stazu i ispred Metalke, pa niko ne vozi stazom no sve ulicom. Ka' što se vazda vozilo. Tako će biti i ovamo. Eo, viđećeš, bože zdravlja. No, dako ovi mlađi ponešto prisvoje. Ovi stariji neće sigurno.“
I gospodin Popović, sa novinama pod jednom rukom, dok se drugom rukom trudi da pod udarima vjetra zadrži kapu na glavi.
„Znaš li ti kojom brzinom zvijuču ti biciklisti? Da me zakači, da pa'nem...sa ovom mojom kičmom, o crnome bi me jadu zabavio.Makse tamo...Lijepo im je i na ulicu. Pa neka paze malo.“
U svakom slučaju, stiče se utisak da izgradnja biciklističke staze u jednoj staroj „titogradskoj“ ulici svakako donosi uzbuđenja. I da je malo ko ravnodušan prema tome...A i da će oko stare navike i parkiranja automobila na ulici, uz ivičnjak, vjerovatno biti još priče. Pa, je li staza za bicikliste ili ne…
Željko VUKMIROVIĆ
