Piše: Marija MITROVIĆ
Početak XX vijeka bio je naročito buran period crnogorske istorije. Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat, u kojem je Crna Gora bila okupirana, doveli su crnogorski narod na ivicu egzistencije. No, kada se činilo da su muke male države gotove, te da će zbog borbe na strani pobjednika iz prošlog rata konačno biti nagrađena mirom i mogućnošću da uživa u svojoj slobodi, počinjala je nova epoha borbe, straha, tiranije i izdaje.
Okupacija od strane Srbije ozvaničena nelegalnom Podgoričkom skupštinom, održanom novembra 1918. godine, predstavljala ja novi izazov za branitelje slobode i prava crnogorskog naroda na postojanje. Mišljenje većine u Crnoj Gori, u svojoj knjizi Zelenaši (Cetinje, 2015), Nikola Tomanov Zec opisuje ovako:
Crna Gora nije ničija prćija. Ispalo je kao da smo sirota djevojka koja se udaje iz tuđe kuće (kroz Srbiju u Jugoslaviju). Ako je kralj kriv, kriv je nama, pred nama ima da položi račune i ni pred kim drugim, a ako nije kriv hoćemo da se pred svijetom otkrije ova sramna politička trgovina. Šta će ovde strane trupe, mi nijesmo neprijateljska zemlja da nas drže pod okupacijom.
Uprkos činjenici da su tek izašli iz borbe, a jedna od najtežih je bila upravo ona vođena na Mojkovcu, đe su Crnogorci ginuli kako bi zaštitili srpsku vojsku, narod je našao snagu da opet započne borbu protiv brojnijeg neprijatelja, koji je imao i podršku moćne francuske vojske. Po ko zna koji put u crnogorskoj istoriji, rečeno je NE okupaciji, tiraniji i ropstvu, a 6. januara 1919. godine, zapaljena je na Cetinju baklja slobode, koja je uskoro osvijetlila veći dio Crne Gore, a koja je u istorijskoj građi poznata pod nazivom Božićni ustanak. Jedan od prvaka tog herojskog poduhvata bio je i kapetan Đuro Drašković.
Rođen na Čevu 1880. godine, kapetan Đuro Drašković proveo je svoj život ratujući i boreći se za slobodu svoje domovine. Hrabrost je dokazao je uBalkanskim ratovima, zatim i u Prvom svjetskom ratu, a, poslije pada Crne Gore, proveo je dvije godine u austrougarskom logoru. Po završetku rata i povratku u Crnu Goru, opet je Drašković uzeo pušku u ruke i bio na braniku svoje zemlje.
Mada je u proteklih sto godina pokušana stvoriti drugačija slika, danas je, na osnovu istorijskih činjenica koje pośedujemo, sasvim jasno da Crnogorci nijesu bili ti koji su težili krvoproliću nakon Podgoričke skupštine. Uprkos činjenici da je zemlja koja se borila za ideale koji su odnijeli pobjedu u Prvom svjetskom ratu na najbrutalniji i na i veoma degutantan način izdana od strane veikih, koji su posmatrali kako njihova mala, ali odana, saveznica biva okupirana od strane onih za koje se borila, Crnogorci su pokušali mirnim putem da riješe nastalu situaciju, čineći sve da do prolivanja krvi ne dođe. Nikola Tomanov Zec zapisuje:
Docnije se tvrdilo da su isključivo zelenaši krivi za krvoproliće kod Cetinja. Težilo se svim silama da se to tvrđenje održi pred istorijom, koju treba obogatiti sa još jednim falsifikatom. Ali istina govori drugačije. Zelenaši su sa svoje strane činili sve da do krvi ne dođe.
Kapetan Đuro Drašković jedan je od prvih koji je pokušao pregovorima da spriječi oružane sukobe, o čemu se navodi u daljem tekstu navedene knjige.
Naime, grupa oficira i narodnih prvaka, načelu sa Draškovićem, konsultovala se sa vojvodom Stevanom Vukotićem, bratom kraljice Milene, koji nije pokazao razumijevanje niti želju da im pomogne u rješavanju nastale situacije. Već tada postaje jasno da pregovori neće donijeti nikakav boljitak, zato se pribjegava formiranju zelenaških brigada, čija organizacija, u nedostatku vremena, nije bila na visokom nivou. Nakon što je Jovan Plamenac pobjegao iz Crne Gore, a Krsto Popović preuzeo ulogu vrhovnog komandanta, još jednom su zelenaši inicirali pregovore. Komandant srpske vojske general Milutinović primio je 5. januara 1919. godine pismo koje je potpisao Krsto Popović, koje se ticalo ustaničkih zahtjeva, a koje su mu predali kapetan Đuro Drašković i poručnik Mirko Grujučić. O susretu sa Draškovićem, Milutinović je u svojim Zabilješkama zapisao:Komandir Đuro Drašković i ovi kod Belvedera rekoše mi da je crnogorsku zastavu poštedela i Austrija, a da je s našim dolaskom skinuta sa Dvorca na Cetinju i da ju je neko uprljao i to gde je ime kralja Nikole izvezeno. Upitam da nije ko to od nas izvršio. Rekoše mi da su to Crnogorci izvršili. Pored toga oficiri u Bajicama pokazaše mi i na samovolju policijske vlasti u Danilovom Gradu gde su kaznili na 10 dana zatvora jednog mladića, što je rekao da je Crnogorac a nije kazao da je Srbin; i kod Belvedera jedan od pobunjenih oficira reče mi, da je deset dana kažnjen sto je nosio medalju kralja Nikole. (Pogledati tekst dr Novaka Adžića: KAPETAN CRNOGORSKE VOJSKE I USTANIČKI VOĐA ĐURO DRAŠKOVIĆ (1880-1919), http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/kapetan_djuro_draskovic.htm )
Bezupsješno su pristalice kralja Nikole i ravnopravnog ujedinjanja u Kraljevinu Jugoslaviju pokušavale mirnim putem i pregovorima da urazume srpsku vojsku, te im stavljali do znanja da, ako ne napušte okupiranu teritoriju, narod će biti primoran da je brani onako kako je to već mnogo puta činio – puškom. Borba Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore otpočela je 6. januara 1919. godine. Božićni ustanak – simbol borbe protiv okupatora iz 1918. godine – podigli su zelenaši, koji su zbog boje svojih uniformi dobili takav naziv, a koji su svoje djelovanje usmjerili ka tome da oslobode okupiranu teritoriju i omoguće Crnoj Gori da uđe u Jugoslaviju kao ravnopravan član. Prva žrtva Ustanka bio je upravo hrabri kapetan crnogorske vojske Đuro Drašković. On je, kako navodi Novak Adžić u svom tekstu Brigadir Krsto Zrnov Popović(1881-1947) – prilog za portret (Zbornik radova Krsto Zrnov Popović,Cetinje, 2011),bio jedan od ustaničkih vođa Katunske nahije, što dodatno govori o ugledu koji je Drašković imao kod svih Crnogoraca, a naročito kod Čevljana, čiji je predvodnik i bio. O njegovom stradanju Nikola Tomanov Zec govori kao o činu izdaje i nepoštovanja dogovora od strane bjelaša, pa zapisuje sljedeće:
Po prethodnom dogovoru i pristanku bjelaša poslali su kapetana Đura Draškovića kao pregovarača. U času kada se Drašković slobodno i sa povjerenjem približavao bjelaškoj strani (iznad Bogdanova Kraja), sa bjelaške strane ispaljen je na njega plotun i Drašković je pao mrtav. To je bio povod za otvaranje žestoke vatre sa obje strane, koju niko više nije mogao spriječiti.
Jovan Ćetković, pak, u svojoj knjizi Ujedinitelji Crne Gore i Srbije(Dubrovnik, 1940) navodi i to da je Drašković stradao prkosno, izazivački uzvikujući:
Kralj Nikola jase vranca, a kralj Petar na magarca.
Tek što je to izgovorio, otpočela je paljba i pala je prva žrtva borbe Za Pravo, Čast i Slobodu!
Podizanje Božićnog ustanka, kao i herojska smrt kapetana Đura Draškovića, predstavljaju početak jedne borbe koja je trajala sve do 1929. godine, pa i duže, s obzirom na to da mnogim zelenašima nikad nijesu oprošteni ideali za koje su se borili od 1919.. Krvav početak ove istorijske epohe uklopio se u cjelokupnu sliku, s obzirom na to da su godine okupacije donijele stravične događaje: brojna ubistva, nezapamćena mučenja, silovanja, paljenja kuća, javnog omalovažavanja i potiranja svega crnogorskog.
Slobodna Crna Gora najljepše je cvijeće koje je moglo iznići na groblju iz Njegoševih stihova. No, ne treba zaboraviti da je ona iznikla na mjestu đe su pali njeni najhrabriji i najodaniji sinovi, kakav je bio i kapetan Đuro Drašković. Herojski život, dostojan poštovanja i divljenja, dao mu je posebno mjesto u crnogorskoj istoriji, a svakom crnogorskom đetetu primjer kako treba s besmrtnošću zboriti.
