IN MEMORIAM: Nebojša Bato Tomašević (1929 – 2017): Nikad nije zaboravljao Crnu Goru

Biografija Nebojše Bata Tomaševića, diplomate, izdavača, pisca, novinara i publiciste, prije svega dosljednog antifašiste, koji je preminuo u osamdeset osmoj godini 15. aprila u Engleskoj, u gradu Ekseteru, prepuna je gotovo nevjerovatnih pojedinosti koje bi, same za sebe, mogle ispuniti čitav jedan ljudski vijek.
Objavljeno: 18. 04. 2017 - 07:50 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše: Rajko Cerović

Rođen 1929. godine na Kosovu, u porodici crmničkih Tomaševića koji su tamo dospjeli kao kolonisti, od oca Petra koji je čudesno preživio ranjavanje na Skadru, nastavljajući da živi sa uočljivom rupom na čelu, i majke Milice, rođene Rajković iz Kuča.

- „Moja majka Milica – kaže Bato u svojoj predivnoj i kultnoj knjizi „Orlov krš“ – umrla je u devedesetoj godini. Izrodila je osmoro dece od kojih su šestoro umrli prije nje. Pet puta je ona išla za kovčegom. Za jednim nije i zbog toga je večno tugovala“. Dva sina su joj umrla prije Drugog svjetskog rata, Batovog brata Duška su zaklali četnici u Bosni (to je onaj sanduk koga majka Milica nije uspjela da isprati). Porodica je u ratu i poslije rata bila posebno poznata po legendarnoj Stani, političkom komesaru partizanske brigade i prvoj ženi ambasadoru socijalističke Jugoslavije (Oslo, Norveška) i mladom diplomati Batu koji je u ratu, kao trinaestogodišnjak, uspio da se upiše u partizane.

Diplomata

Po dolasku u Beograd, neposredno poslije oslobođenja, Bato je diplomirao na Visokoj diplomatskoj školi i paralelno uspio da završi studije engleskog jezika i književnosti. Zatim je ponovo studirao i diplomirao na engleskoj književnosti na univerzitetu u Ekseteru u Engleskoj. Mladog, darovitog patriotu, prirodno je čekala diplomatska karijera koju je obavljao punih 11 godina, posljednje četiri u Londonu. Dogodilo se nešto nepredviđeno. Bato se oženio Engleskinjom Medž Filips (Madge Phillips). Bila je to ljubav sa studija u Ekseteru. Uslijedio je neminovni kraj diplomatske karijere koji ga nije obeshrabrio. Ipak se 1958. godine ponadao da će se stvari razjasniti kad je spremno prihvatio poziv fudbalskog tima Mančester junajteda da mu bude vođa puta iz Mančestera u Beograd na utakmicu sa Crvenom zvezdom. Razgovor u ministarstvu nije povoljno završen. Na povratku iz Beograda došlo je možda do najveće tragedije jednog sportskog kolektiva. Većina tima, uprave i saradnika, kao i novinara, izginula je u čuvenoj avionskoj nesreći iznad Minhena. Bato je ostao među malobrojnim koji su uspjeli da prežive, što zahvaljujući medicini, a što velikoj pažnji i posvećenosti supruge Medž koja je kao anđeo čuvar vječito bdjela nad osjetljivim Batovim zdravljem, posebno u novije vrijeme kad mu je hirurškim intervencijama bio odstranjen želudac i još nekoliko unutrašnjih organa.

Sve to ovom istinskom neimaru izdavačke djelatnosti nije smetalo da vedro i strasno nastavi započete poslove, u publicistici, novinarstvu, literaturi...

Izdavač

Prekidajući diplomatski posao, porodica se 1958. godine vraća u Beograd, kad počinje Batova vrtoglava karijera u oblasti izdavaštva. Bio je osnivač i glavni urednik čuvene Jugoslovenske revije, prvog poslijeratnog glasila u boji, pretežno namijenjenog inostranstvu. Revija je odjednom izlazila na najvažnijim evropskim jezicima. Tako je Jugoslavija efikasno stvarala veze sa svjetskim izdavačkim centrima i vrhunskim intelektualcima, što je Batu Tomaševiću predstavljalo inspiraciju za izdavanje niza monografija, kako za zemlju, tako i za inostranstvo, u različitim autorstvima, ali vrlo često i u sopstvenoj koautorskoj saradnji.

Tako su, između ostalog, nastale velike monografije o jugoslovenskom slikarstvu. Zajedno sa Otom Bihalji Merinom napisao je i izdao antologiju svjetskog naivnog slikarstva.

Slijede „Naivni slikari Jugoslavije“, „Čudesni svet Ivana Generalića“, „Tisnikar – svet vaskrslih mrtvaca“, „Cigani sveta“ (koautor Rajko Đurić). Misleći uvijek globalno, Bato je osnovao takozvanu Motovunsku izdavačku grupu koja je obuhvatala više od 120 svjetskih izdavačkih kuća i bio sve do nedavno na čelu ove izdavačke asocijacije. Ona se bez njega prosto nije mogla zamisliti.

Crna Gora

Nikad nije zaboravljao Crnu Goru, nudeći joj i projekte za koje često, prije svega mentalno, nije bila dorasla. Uspio je ipak da izda monografiju „Umjetničko blago Crne Gore“, pa dvije monografije o Crnoj Gori, monografiju o manastiru Piva. U novije vrijeme je izašla njegova monografija o crnogorskim slikarima sa tekstom književnika i likovnog istoričara Mladena Lompara.

U svim svojim izdavačkim projektima Bato nije bio samo urednik, nego u velikoj mjeri i autor, jer su po njegovim uputstvima radili i pisci i fotografi, ilustratori i dizajneri. Ništa nije prepuštao slučaju, tražeći od svih saradnika najviše svjetske standarde. Kad je radio monografiju o Kini, neposredno poslije završene tamošnje kulturne revolucije, poveo je sa sobom svjetske izdavače, pisce, snimatelje, istoričare da bi poslije toga nastalo mnoštvo knjiga o Kini koja se tek otvarala.

Slično je bilo i sa Moskvom. Riječju, ako je o izdavaštvu zbor, Bato Tomašević je sebe davno upisao u legendu. Bio je, pored ostalog, i osnivač prvog nezavisnog radija u istočnoj Evropi. Iskreno pateći zbog raspada Jugoslavije, pokušavajući da bar zaustavi krvoproliće, osnovao je Televiziju Jutel, bio njen prvi direktor i usmjerivač, ali je 1991. godine, bježeći od sve surovijeg Miloševićevog fašizma, morao sa porodicom otići u Ekseter u emigraciju.

Književni panteon

Da ništa drugo nije uradio nego samo napisao kultnu knjigu „Orlov krš“, prevedenu na 16 svjetskih jezika, Bato Tomašević bi ušao u crnogorski književni panteon. Roman, ili dokumentaristička saga o povijesti vlastite porodice kroz čitav dvadeseti vijek, sadrži toliki stepen opštosti da je teško zamisliti sadržajem puniju knjigu pisanu sa hiperliterarnim pretenzijama. Sve je tu. Sve crnogorske pobjede i porazi, sve iluzije i rijetka otrežnjenja, sva često uzaludna vojevanja, rodoljubiva martirstva, ali i izdaje, sav svjetonazor i ukupna sudbina jednog naroda u novijoj istoriji. Čitalac, poučen iskustvom sličnih namjera i ciljeva u Crnoj Gori, biva iznenađen odsustvom ma kakvog samohvalisanja, ili pokušaja naknadne korekcije događaja i ličnosti u korist povoljnije istorijske slike vlastite, iako u Drugom svjetskom ratu nimalo anonimne porodice. Sve je lako provjerljivo, sve toliko tačno da svaki zahtjev za provjeravanjem predstavlja neprihvatljivu jeres prema autoru.

Nije Bato, ipak, potpuno izolovano posmatrao vlastitu familiju, već je oko nje mnogo šire zahvatao crnogorsku stoljetnu stvarnost, krećući se često i kroz sudbine bliskih, ali i ideoloških i ratnih protivnika, bez mržnje i naknadnih umovanja i zaključaka.

Pišući, po Batovom zahtjevu, neku vrstu predgovora za roman „Orlov krš“, rekao sam, između ostalog, da ova knjiga zaslužuje da se nađe u svakoj crnogorskoj kućnoj biblioteci, među crnogorskim književnim i istoriografskim klasicima. Nemam što da dodam ni danas, nego, ubijeđen sam da će slično mišljenje o njenom značaju u budućnosti postati opšte mjesto.

Izvor: Pobjeda

Komentari: 4

zelenas

18. 04. 2017 - 09:58

Otisao , je Bato sa ovoga svijeta , mirno , onako kako je i zivio , iako je imao buran zivot, mirnoca sa kojom je sve to podnosio rijetko je koga krasila, Uradio je puno dobroga za CG da toga nijesmo svjesni.Hvala ti Bato sto si popstojao i ostao mnogima idol sa svojom skromnoscu i velicinom koja samo krasi prave Crnogorce.
@

18. 04. 2017 - 12:52

U jednoj emisiji na HISTORY kanalu je lijepo opisao svoje ucesce u drugo sv ratu i na kraju zakljucio PONOSIM SE STO SAM BIO PARTIZAN.Svijet je siromasniji a njemu VJECNA SLAVA
Zoran

18. 04. 2017 - 11:26

Slava i vecni pokoj bati tomasevicu
Ljiljana

29. 04. 2017 - 18:19

hvala Bati za sve sto je ucinio ne samo na znacajnom doprinosu predstavljanju nase kulture i istorije cele Jugoslavije vec i onoj ljudskoj dobroti uvek spreman da pomogne svojim prijateljima u teskim situacijama. Posebno hvala Maedge koja je imala snage da ga uvek podrzi sve do najtezih trenutaka. . Ljiljana
Novi komentar