Prema riječima dugogodišnjeg rukovodioca biroa, danas penzionera Lazara Čelebića, cetinjska legenda nije daleko od istine.
– Na evidenciji biroa rada bilo je početkom osamdesetih godina svega 200-250 osoba, uglavnom žena, koje nijesu željele da rade, ali su se na biro prijavljivale zbog zdravstvenog osiguranja. U to vrijeme Cetinje je „uvozilo“ radnu snagu. Dolazili su uglavnom mladi ljudi, iz Bijelog Polja, Berana, Novog Pazara, Prijepolja, najviše iz Sjenice i Tutina i zapošljavali se u nekom od tada uspješnih, čak i za jugoslovenske prilike gigantskih preduzeća – priča sa sjetom Lazar.
U tri smjene: Kako naglašava, Elektroindustrija „Obod“ u jednom periodu proizvodila je rashladne uređaje u tri smjene. U to vrijeme zaposleni u „Obodu“ primali su i po 17 plata godišnje.
– Samo u „Obodu“ bilo je preko 4.500 zaposlenih, preko 1.000 u „Košuti“, koliko je imao i „Trgopromet“. Tu su još bili „Tara“, „Bojana“, „Kartonaža“, „Sanitas“, „Galenika“. Grad koji je imao 21.000 stanovnika brojio je više od 10.000 zaposlenih. Penzionera je bilo oko 4.000. Znači, samo đaci i domaćice nijesu primali platu – priča Lazar. Prisjeća se da u to vrijeme nije bilo televizije iz bivše Jugoslavije koja nije slala svoje reportere da izvještavaju kako je to Cetinje uspjelo da riješi problem nezaposlenosti, što čak ni Sloveniji nije pošlo za rukom. Proslavu Praznika rada na Cetinju nije obilježavao Prvomajski uranak.
– Najčešće je 1. maja organizovan defile voznog parka tada uspješnih preduzeća „Tara“ i „Bojana“. Autobusi „Tare“ i kamioni „Bojane“ započeli bi defile vožnju kroz grad, pridruživali su se zatim „Obod“, „Košuta“ i druga preduzeća sa svojim voznim parkom. U godinama kada je Cetinje imalo bleh muziku u defileu je učestvovala i muzika. Napravili bi tako krug vozeći i svirajući kroz čitav grad – priča Luka Milunović. (Opširnije u Pobjedi)
