Piše: Slobodan ČUKIĆ
Guvernaduri Stanislav Stano Radonjić, unuk Staniše Popova, izabran je 1756. godine za crnogorskog guvernadura. Tu titulu je sve do 1830. godine nasljeđivalo nekoliko članova ove znamenite crnogorske porodice. U doba Šćepana Malog, crnogorski zbor je 1770. godine izdao diplomu guvernaduru Jovanu Radonjiću kao „prvoj i vrhovnoj glavi opščestva Čarnogorskago, kako isčinov mirskih, tako iz duhovnih...“ Tim jedinstvenim istorijskim svjedočanstvom, Radonjićima je, kao jednoj od pet vladajućih kuća u ukupnoj crnogorskoj istoriji, osim prava na nasljednu svjetovnu vlast, priznato i pravo da budu starješine nad Crnogorskom crkvom.
Zaborav: Sudbina guvernadura i guvernadurstva je poznata. Nestali su sa istorijske scene uprkos golemim političkim i vojnim zaslugama. Proglašeni su za izdajnike iako su pružili nemjerljiv doprinos u održanju slobode svoje zemlje i učvršćivanju njene državnosti. Iz rukopisa Lazara Radonjića se vidi da je prva njeguška škola iz 70-ih godina 19. vijeka građena isključivo od kamena sa razvalina zapaljenih kuća guvernadurske porodice Radonjić, kao i dvije do tri njeguške crkve iz druge polovine 19. vijeka. Sticajem okolnosti, crkvica u Raićevićima je dijelila usud guvernadura. Nakon progona Radonjića sa Njeguša izgubila je funkciju. Vremenom je sve više zanemarivana, da bi na kraju u potpunosti pala u zaborav, naočigled svih. Stari ikonostas je uništen. Tokom Prvog svjetskog rata služila je austrijskoj vojsci kao kuhinja i pekara. Tokom narednih decenija zatrpan je apsidalni (oltarski) dio crkve do samog krova, tako da je na kraju ostalo vidljivo samo pročelje sa zvonikom. Za obnovu objekta ili makar popravku, nijesu bili zainteresovani ni crkva ni država.
Inicijativa: Međutim, 2011. godine, na inicijativu bratstva Radonjić sa Njeguša, pokrenuta je procedura u vezi sa osnivanjem fondacije „Guvernaduri Radonjići“. Fondaciji su se, poslije formiranja, naknadno pridružili mnogi prijatelji iz Crne Gore od znanja, te od naučnog i umjetničkog autoriteta. Jedan od rezultata bilo je i pokretanje pitanja obnove crkve Sv. Arhanđela Mihaila u okviru zamišljenog spomen-kompleksa guvernadura Radonjića. Ubrzo je urađen sanacioni projekat i započeti radovi na obnovi uz pomoć arhitekta Zorice Čubrović i Miroslava Franovića.
Na radove je utrošeno oko 40.000 eura, isključivo iz dobrovoljnih priloga, s tim da se ne smije zaboraviti lično nesebično angažovanje onih koje su priloge obezbijedili. Nanos i šut kojom je crkva bila zatrpana odnošen je kamionima. Zidovi, krovna konstrukcija i zvonik su obnovljeni, a i plato na kojem se crkva nalazi dobio je novu funkciju i pretvoren u tipičnu mediteransku pjacetu.
Ikonostas: Nakon svega, došlo je i vrijeme za obnovu ikonostasa. Duborez u bijelom hrastu izveli su Suzana i Smilančo Georgijev iz Makedonije, dok je Aleksandar Berkuljan sa Cetinja uradio ikonopis, pozlatu i druge ukrase za oltar i mobilijar. Stručne savjete dali su pok. prof. dr Rajko Vujičić i prof. dr Aleksandar Čilikov, kao i „izvođači radova“. Idejno rješenje ikonostasa, zasnovano na spoju karakterističnih elemenata Bokokotorske ikonopisačke škole „Rafailović – Dimitrijević“, uradio je Đorđija Radonjić. Crkva Sv. Arhanđela Mihaila u Raićevićima za sada predstavlja jedinstven primjer u crnogorskoj praksi, kako po pitanju solidarnog odnosa i saradnje u smislu obnove jednog vjerskog objekta, tako i po pitanju poštovanja tradicionalnih uzora i estetike ikonopisaca porijeklom iz ovog podneblja. (Pobjeda)
