suočila funkcionisanje osnovne ćelije društva sa brojnim izazovima. Oni povodom Međunarodnog dana porodice, koji se obilježava danas, kažu da je za njihovo prevazilaženje ključno naći bolje „vezivno tkivo“ kako bi se zadržao osjećaj zajedništva i povezanosti.
Prilagođavanje Psihološkinja i porodična psihoterapeutkinja Milica Belada smatra da porodica kao ćelija društva danas živi u vremenu velikih društvenih promjena, pa je zahtjev za njihovo prilagođavanje veliki. – U svim aspektima i fazama porodičnog funkcionisanja možete naići na izazove koji testiraju njen kvalitet. Na prvom mjestu pomenula bih roditeljstvo. Ono što danas znači biti „dobar roditelj“ znatno je drugačije u odnosu na prije deset godina. Iako se promjene i u društvu i u samoj porodici trebaju pratiti, ne treba otići u krajnost koja bi značila gubitak „roditeljske moći“, jer djeca nemaju ni iskustvo ni znanje da bi „vladala“ porodičnim sistemom – kazala je Belada. Borbom za moć, potrebom da budemo slobodne individue sa zajedničkim interesovanjima „izazvano“ je i partnerstvo, stoga je, smatra Belada, razvoj porodičnog sistema potrebno podstaći otvorenom, jasnom komunikacijom i kolaborativnim (zajedničkim) rješavanjem problema.
Posljedice Sa druge strane, sociolog prof. dr Borislav Đukanović objašnjava da su do vrlo teških posljedica funkcionisanja porodice u Crnoj Gori doveli tranzicioni procesi u zemljama Jugoistočne Evrope. Neadekvatne privatizacije i ogromno socijalno raslojavanje kao njihova direktna posljedica, prema njegovim riječima, dovele su naročito devedesetih godina čitave društvene slojeve do pukog biološkog preživljavanja. – Porodice su u strukturnom pogledu počele da se smanjuju iz prostog razloga nemogućnosti obezbjeđenja iole pristojnije egzistencije njenih članova, a unutrašnja kohezivnost, bliskost i povezanost među članovima da slabi. To je dovelo do jačanja egoističnih osjećanja i potrebe članova pod iluzornim uvjerenjima da je novo vrijeme donijelo brojne izbore i alternative za pojedinca – smatra prof. dr Đukanović.
Međutim, sve ove katastrofalne posljedice 90-ih godina, kako naglašava, imale su i jednu pozitivnu samostalnost žena i njihovu veću spremnost da „uzmu sudbinu u svoje ruke“. – Tako su užasnu ekonomsku krizu 90-ih godina u najvećem dijelu posebno ugroženih crnogorskih porodica iznijele žene koje su bili glavni protagonisti sitne sive ekonomije, ali koja je omogućavala da porodica preživi, dok su muškarci iz vrlo uskih segmenata društva bili glavni protagonisti enormnog bogaćenja, od čega su najširi društveni slojevi imali malo koristi – navodi prof. dr Đukanović. On naglašava da je sve to dovelo do „velikog poraza vjekovima pletene i brižljivo njegovane mitomanije o crnogorskim muškarcima“.
– Neke strukturne promjene u crnogorskim porodicama, a prije svega povećane stope razvoda, samohranih i vanbračnih porodica, gdje su majke jedini izdržavaoci, treba prvenstveno objašnjavati ovim procesom.
Zato razvod ne treba uvijek shvatati kao pokazatelj porodične patologije, iako on to u principu jeste. Iz mog iskustva porodične terapije često se pokazuje da duboko poremećeni, patološkim bračnim spregama cementirani brakovi i porodice opstaju nekada godinama i decenijama, jer nijedan član porodice nema snage, a često ni egzistencijalnih mogućnosti da raskine te teške patološke sprege.
Paradoksalno, ali što je patologija složenija i teža to se članovi porodice više zatvaraju u svoju porodičnu ljušturu i izoluju od spoljnog svijeta – naveo je Đukanović.
Pobjeda
