Upozorava da se uticaj tog medijskog rata nikada ne treba potcjenjivati. On ističe da ruska medijska propaganda ima brojne ciljeve, prenosi raznolike poruke i koristi široki asortiman metoda.
- Iako je prevashodni cilj isti kao u sovjetsko doba - da pobijedi Zapad – Moskva ima nekoliko dodatnih ciljeva: da zbuni i uplaši građane, da delegitimizuje zapadne demokratije, proglasi državne instuticije korumpiranim i ojača nacionaliste.
Istovremeno, Rusija se promoviše kao jaka patriotska država sa navodno konzervativnim vrijednostima koje se serviraju građanima - kaže Bugajski. On objašnjava da kada država sponzoriše dezinformacije, kao što to čini Moskva, cilj je uvijek podrivanje vlade, podjela društva i slabljenje nacionalne bezbjednosti.
- Takve ofanzive nisu novi izum. Sovjetski izvori redovno su vodili rat dezinformacijama protiv Zapada, ali sa ograničenim uspjehom. Na primjer, lažne vijesti da je CIA proizvela virus AIDS-a, ili da se NATO priprema da napadne SSSR, su prije svega prevarile one koji su željeli da se zavaraju. Isto tako, danas Rusija širi dezinformacije da EU širi homoseksualnost među novim članicama.
Ruski zvaničnici tvrde da, kada je medijski prostor u pitanju, jednostavno slijede „ravnotežu“ u širenju i tumačenju informacija putem moskovske međunarodne medijske mreže. Ali „ravnoteža“ ne znači uvijek objektivnost i istina nije uvijek u sredini, između dvije suprotstavljene pozicije - kaže Bugajski.
U svemu tome ima i gerilskih dezinformacija koje sprovode odabrani pojedinci ili grupe za razne svrhe. - Politički motivisani radikali mogu pokušati da izazovu konflikte ili prosto da delegitimizuju određenog političara ili stranku. Hakeri i lažne vijesti mogu jednostavno da izazovu socijalni haos ojačan sajber huliganizmom. I kriminalne grupe mogu pokušati da se okoriste od napada na određena preduzeća ili organizacije. Svi takvi napadi obično imaju ograničenu svrhu i nisu geostrateški jaki, ali lokalno zavr- šavaju posao - poručuje Bugajski.
Bugajski upozorava da moderna dezinformacija ima mnogo šire i brže kanale za distribuciju nego tokom komunističkih vremena.
- Pored standardnih medija, napravljene priče mogu se distribuirati putem mreže druš- tvenih medija, uključujući i Fejsbuk i Tviter, i potencijalno doći do miliona potrošača. Kao i kod tračeva, većina ljudi ne provjeri izvor prije daljeg širenja senzacionalne stvari. Postoje i elektronske metode za povećanje dometa lažnih vijesti, pa se čak i inficiraju i više vjerodostojni mediji sa lažnim stavkama. Teško je oprati žig dezinformacija koje nemaju očigledan izvor - zaključuje Bugajski.
