MARAŠ: Pravda za Luču

Nekada elitno priznanje, koje je zasluživano kontinuiranim radom, primjernim vladanjem i redovnim ispunjavanjem obaveza, sada je očigledno postalo „nadoknada“ za razne rabote. Zdrav razum sugeriše da ovdje nešto nije logično, ama ni normalno.
Objavljeno: 23. 06. 2017 - 11:42 Promjenite veličinu teksta: A A A

Sjećam se godina s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih... Osnovna škola „Sutjeska“, na dobrom glasu, u „novom“ dijelu grada (Preko Morače), većinom đeca iz finih familija, vaspitana, umiju da kažu dobardan, pomognu starijim osobama s kesama „izkraj Male pijace“, prepuste im mjesto u javnom prevozu (tako je, nekad je autobus bio normalno i vrlo upotrebljavano prevozno sredstvo) i sve tako... Dakle, đeca su, većinom, imala roditelje koji su ih vaspitavali da poštuju starije i budu normalni klinci u normalnom sistemu.

Sjećam se dva drugara iz te faze svog života i školovanja. Zvahu se Nenad i Saša i bijahu još finiji no mi ostali. Nevični dječačkim svađama i marifetlucima svih varijanti, nekako su štrčali. Mislili smo da su prefini i da ne umiju da „mafijaju“ kao mi. Zbog toga se i nijesmo družili s njima koliko je trebalo.

Da ne zaboravim, imali su i jednu neoprostivu falinku - bili su lučonoše. Gledano iz ove perspektive, oni su samo normalno ispunjavali radne obaveze i bili za to nagrađivani najelitnijom školskom titulom. S debelim razlogom. Ne sjećam se da je u mom odjeljenju, u osnovnoj školi „Sutjeska“početkom osamdesetih godina, bilo još jedne Luče. Možda i jes' još jedna. Dakle, tri - kam da pukne.

Imao sam često priliku da, sticajem okolnosti, pričam sa današnjom omladinom na prelasku iz osnovnog u srednje obrazovanje, pa vam tužnog srca javljam da je prosječno znanje prosječnog osnovca svima za bruku. Većina ima četvorke i petice, ali nijesu sigurni piše li se „ne znam“ odvojeno ili zajedno. Nijesu baš načisto „pretpostavlja li se“ ili se „predpostavlja“.

Svi petice iz engleskog jezika, a poznavanje nepravilnih glagola završava se najdalje u petoj koloni tabele. Nekad sam je znao cijelu, u pet ujutro da me probudite. Kukala ti majka.

Nedavno pročitah u Pobjedi da je u minuloj školskoj godini, samo u Podgorici, dodijeljeno ni manje ni više nego - 629 Luča. Po svjedočanstvima nekih nastavnika i profesora, postoje odjeljenja u kojima i do 50 odsto učenika nosi ovo priznanje.

Zdrav razum sugeriše da ovdje nešto nije logično, ama ni normalno. Nekada elitno priznanje, koje je bilo zasluživano kontinuiranim radom, primjernim vladanjem i ispunjavanjem svih školskih obaveza na najvišem nivou, sada je očigledno postalo „nadoknada“ za razne rabote.

Poznat mi je i slučaj roditelja koji su hvatali sve moguće veze ne bi li im kćer, koja inače ima jak odličan uspjeh, bila u društvu lučonoša. Kako sam i sam roditelj, odmah da otklonim dilemu - u ovako nakaradno postavljenom sistemu, čast mi je što moje dijete nije lučonoša.

O kom sistemu vrijednosti govorimo, utvrdićete slučajnom posjetom nekoj od proslava polumature ili mature u Podgorici. Hoće li vas začuditi činjenica da mlade lučonoše svoje školske uspjehe i elitne titule slave uz zvezde Granda ili najgore narodnjake Pinka? Možete misliti, kod kuće se uči za Luču, a iz druge sobe se sa najgledanijih frekvencija razvijaju milozvuci gori od najgorih. Pola njih misli da je austrijski grad Grac - srednji vezni u FK Volfsburg.

Mi sistemski ne rješavamo te stvari. Jednostavno, navikli smo na to. Po broju lučonoša, ni da imamo norveški standard. Stanje nikada gore u pogledu obrazovanja (govore nam relevantni evropski ali i domaći izvještaji), a lučonoša imamo za izvoz.

Neka neko zaustavi to ludilo. Moraju ođe ljudi da žive i nakon nas. Moramo im ostaviti makar minimum standarda u nekom sistemu vrijednosti koji će makar oni moći da popravljaju, jer mi očigledno ne umijemo.

Da podsjetim one koji se sjećaju i sugerišem mlađima generacijama, što bi ono rekli stari, „dobar uspjeh iz osamdesetih bio je riznica znanja za ovaj današnji odličan uspjeh - ja vi jemac“.

Ako iko imamoći i pameti, neka uradi sve da se vrate stara mjerila i kriterijumi za znanje ili zvanje koji su u direktnoj vezi sa nečijim učinkom, a ne sa roditeljskim socijalnim konekcijama i bolesno definisanim ambicijama. Za dobro te djece - one sa Lučama i one s dobrim ili dovoljnim uspjehom.

Došlo je vrijeme da se profesori i nastavnici plaše đaka i njihovih „moćnih“ roditelja. Jedne prilike, oćaše me profesor fizičkog šklapnut preko obraza jer sam bio strašno miran - nijesam se doma smio požalit jer bi mi onaj moj doma još prida - i naćera me da se sjutradan još izvinim nastavniku. E o tome govorim.

Da se ne lažemo, ima tu kukolja i među nastavnim kadrom, pa možete natrčati i na profesora kome genitiv ili dativ ne idu najbolje od ruke. I taj formira ovu Luču o kojoj govorimo. Ali i to je posljedica. Da ne bismo gubili vrijeme i bavili se isključivo posljedicama, početak rješavanja svakog problema je u pronalaženju uzroka i stručno postavljenoj dijagnozi. A bolujemo li? Bolujemo bogomi.

Piše:

Vladimir Maraš

 

Komentari: 1

24. 06. 2017 - 12:17

istina o kojoj naglas cute oni koji jos imaju zdrav rezon u glavi i u profesorskom i u roditeljskom i ucenickom okruzenju. Sto se tice proslava po raznim osnovama jos od vrtica su pracene turbo folk muzikom koju pustaju vlasnici jeftinih ozvucenja, publika i ucesnici pristaju na tu semu, oni kojima se ne svidja trpe teror jer misle da se vecini svidja i iz kulture uvazavanja ne reaguju. Tako se jos od malih nogu kreiraju turbo folk poklonici po inerciji ne reagovanja a kako besmisao sve vise steze obruc pa ulaskom recimo u sredstva javnog prevoza skoro po pravilu nas docekaju muzika i stihovi kao iz pakla na koji opet pristajemo jer kad vidimo da pojedinci i popjevaju uz hitove ostajemo bez teskta. ako bismo da mijenjamo nesto onda treba traziti obavezni spisak numera koje se mogu pustati na proslavama od vrtica, procitah da se sluh ostri jos iz majcinog stomaka pa eto jos od tada treba poceti sa formiranjem ukusa. ako djeca od tada budu okruzena dobrom muzikom doci ce do otreznjenja
Novi komentar