Bitka na Ljubinom grobu odigrala se 12. i 13. juna 1943. godine kada je čuvena Četvrta crnogorska brigada pokazala i „istaknuti masovni heroizam u borbi protiv narodnih neprijatelja i besprimjerno junaštvo“, kako piše u obrazloženju odluke za dodjelu Ordena zasluga za narod, kojim je ova brigada odlikovana 20. decembra 1951. godine.
Ljubin grob je, međutim, u naše istorijske čitanke ušao i po čuvenoj poruci boraca Druge čete, Trećeg bataljona upućene Vrhovnom štabu NOVJ koja je glasila: „Dok god na Ljubinom grobu budete čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera“.
Čovjek na prvom mjestu
- Ovu moju priču nema živih da ospore ili preprave, zato neću pričati o pojedinačnim podvizima. Dovoljno je reći da će herojstvo naše čete ostati vječno zapamćeno. Baš kao što će poruka koju smo sa našeg položaja poslali Vrhovnom štabu NOVJ biti vječna.
Takav je i naš antifašizam – besmrtan. Jer, čovjeka uvijek stavlja na prvo mjesto – kaže Vukašinović, do kojeg smo došli zahvaljujući Cvetku Vukčeviću, sinu Zarijine sestre od strica – Ikonije.
Uprkos bremenu od 95 godina, naš sagovornik se sjeća i mnogih drugih detalja iz čuvene bitke.
– Naša četa je slučajno naišla kada je drug Tito ranjen. Pitao nas je koja smo četa. Kad smo odgovorili, naredio je – hitno Ljubin grob. Pored je bio teško ranjeni, legendarni i najomiljeniji komandant, narodni heroj Vasilije Vako Đurović. Kad je on na mapi pokazao položaj, pošli smo trčeći...
Inače, Ljubin grob je bila jedna gola kosina. Da smo zauzeli bilo koju drugu kotu, mnogobrojniji neprijatelj bi nas opkolio i uništio. Nas je bilo 40 prekaljenih boraca koji su znali da po cijenu života moramo obezbijediti prolaz ranjenicima i Vrhovnom štabu. Otuda i ona poruka ispisana srcem. Otuda i podatak da je na Ljubinom grobu zauvijek ostalo 27 proletera, a da ih je 13 i pored rana preživjelo. Ipak, zadatak je bio najpreči i mi smo ga izvršili.
Svjedok istorije
Zarija Vukašinović nije samo svjedok borbi na Ljubinom grobu, već i pouzdani svjedok istorije - kaže Cvetko Vukčević.
- Zato se danas rado sjeća kako je krenuo u Bitku za Pljevlja, kako je nakon proboja Sutjeske išao na oporavak, kako su mu mnogi saborci ostali u dragoj uspomeni, pa o njima govori biranim riječima.
– Bili su to div junaci – dodaje Zarija Vukašinović. I nabraja: Špiro Mugoša, Vako Đurović, Vlajko Đuranović – svi trojica legendarni borci Četvrte crnogorske proleterske brigade i narodni heroji. Tu su i drugi - Blago Radović, Šćepan Stijepović, Vojin Stijepović, Todor Rašović, Mitar Bakić, Peko Dapčević i mnogi drugi…
- Mi, borci iz Zete, nastavlja Zarija, priključili smo se Četvrtoj i Petoj proleterskoj. Naša brigada je prilikom osnivanja (komesar Mitar Bakić, komandant Peko Dapčević) imala oko 1.000 boraca, a do kraja rata kroz nju je prošlo više od 15.000 proletera.
Inače, znalo se – kad je muka tu su Crnogorci - Četvrta i Peta proleterska. Što se tiče Pljevalja - na Pljevlja je iz mog sela (Ljajkovići) otišlo 11 boraca od čega su petorica otišla za Bosnu. Ja sam ušao u sastav Četvrte, a Blago Radović (poginuo na Vilića Guvnu 1943. godine), Šćepan Stijepović (poginuo na Štitarima 1942. godine), Vojin Stijepović (poginuo na Sremskom frontu 1945. godine) i Todor Bašo Rašović (poginuo na Sutjesci 1943. godine) postali su borci takođe slavne Pete crnogorske brigade. I kad smo već kod mog druga Šćepana Stijepovića, nikad neću zaboraviti kako su ga teško ranjenog Italijani predali četnicima i kako je jedan italijanski oficir ubio četnika koji je prethodno ubio ranjenog Šćepana.
- Zbog svega ovoga ja danas kažem – Crna Gora je kolijevka antifašizma i takva će ostati, zaključuje Vukašinović. Kažu da je 13. jul 1941. godine najzvezdaniji trenutak crnogorskog trajanja. Zato što su toga dana nastavljene bitke na Krusima i Martinićima, a počele bitke u Pljevljima, Kozari, Neretvi, Kupresu... Ipak, najviše zato što je baš toga dana jedan mali narod, kakav je bio crnogorski, postao veliki...
Borba neprestana…
- Nikad neću zaboraviti Bitku na Ljubinom grobu. Borbu „prsa u prsa“, njemački streljački stroj, zloslutne „štuke“ i ,,rode“ koje prosipaju tovare bombi na naše položaje, priča Zarija Vukašinović. Ali, davno je rečeno – boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka…
I zaista, mi smo imali partizansko srce. Naše obećanje Vrhovnom štabu bilo je jače i od minobacačke i artiljerijske vatre, i od mitraljeza i od aviona. Sjećam se kako im u prvom napadu nijesmo uzvraćali na vatru, već ih čekali da se primaknu na svega pedesetak metara. Složno smo onda zapucali i nanijeli im velike gubitke… Bilo je još nekoliko njemačkih napada, ali smo ih svaki put odbijali kontrajurišima.
Međutim, „rode“ su bile neumoljive, one su nam zadale najviše muka. Kad god bi one završile mitraljiranje naših položaja, Njemci bi ponovo krenuli u napad. Mi smo im odgovorili prvo ručnim granatama, a onda borbom ,,prsa u prsa“. Nije im uspio nijedan napad. Nakon napada avionima još jednom su krenuli u juriš. Međutim, ni ovoga puta nijesu uspjeli. Pri samom kraju bitke u pomoć su nam stigli drugovi iz Druge dalmatinske…
Dani bola i ponosa
O Četvrtoj proleterskoj, Ljubinom grobu i tim danima bola i ponosa pisali su mnogi. Mitar Janković, Zuvdija Hodžić, Dragan Mitov Đurović, Joveta Bobičić, Nikola Otović, Saša Brajović i mnogi drugi.
Poznati crnogorski književnik Zuvdija Hodžić u tekstu „Poruka branilaca Ljubinog groba“ navodi neka imena ovih besmrtnih heroja – Vlajka Brajovića, Nova i Jakše Stojkovića, Miroslave Živković, Pavla Janjevića, Vojina Katnića, Muja Lakića... I njihovu besmrtnu poruku – dok budete čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći...
- I zaista nijesu prošli, piše Hodžić. Njihov posljednji juriš u sumrak partizani su odbili. A tada je stigao kurir sa radosnom viješću: glavnina je prošla i junaci Ljubinog groba treba da se izvuku. U stroju je ostalo 13 proletera... Slično je govorio i Mihailo Bebo Brajović u „Glasniku“, listu SUBNOR-a Crne Gore iz decembra 2016. godine što je zabilježila njegova kćerka Saša.
Posebno je upečatljiv onaj dio u kome se opisuje smrt Mihailovog brata Vlajka. „Prošao je pored nas Vrhovni štab. Tada je došao moj otac (Jakša Brajović). Zagrlili smo se i ćutali. Samo mi je rekao – „Vlajka više nema“. Muk, noge kao presječene, kao da se kotrljam nizbrdo. Iza nas Ljubin grob, grob moga brata Vlajka i njegovih drugova“. Inače, Mihailo Bebo Brajović se 10. juna 2011. godine posljednji put poklonio sjenima svog brata i njegovih drugova...
I sreća i tuga
- Kad se poslije bitke spustila noć na Ljubin grob, a pored naših položaja prošao Vrhovni štab i grupa ranjenika, obuzele su me dvostruke emocije, iskren je naš domaćin. Bio sam srećan što smo obavili povjereni zadatak i omogućili probijanje neprijateljskog obruča, a istovremeno tužan što je na bojištu zauvijek ostalo mnogo naših drugova...
Nakon završetka rata jedino sam ja ostao živ, podvlači Zarija crtu ispod svog životnog mozaika. Teško mi je padalo što sam se sa svojim drugovima iz brigade posljednji put vidio uoči njenog formiranja i što ih nikad više nijesam vidio. Na drugoj strani, obuzimala me je tuga zbog pogibije mojih drugova iz Zete koji su praktično sa mnom krenuli u rat.
Moram vam reći da sam dugo odlagao povratak u svoje selo. Neprestano sam se pitao – što reći njihovim majkama? Ali, nastavlja Vukašinović, vrijeme čini svoje: daleke 1945. sam se oženio Olgom Radulović koja mi je bila, a i danas je moja najveća podrška. I u volji i nevolji, što se ono veli.
Sve u svemu, Zarija Vukašinović (95) mirne penzionerske dane provodi danas u Podgorici. Čita, veli, novine, prije svih „Glasnik“, list SUBNOR-a Crne Gore, ali zaigra mu osmijeh kad se sjeti stihova njegove mladosti poput onih na koje ga je juče podsjetio poznati antifašista Cvetko Vukčević – „dolje lanci i okovi/ne vežu se sokolovi“. Ipak, najsrećniji je, veli, kad neki njegov ratni drug dobije ulicu. Kao nedavno hrabri Vojin Katnić...
Jovan Stamatović, Pobjeda
