Sa iskusnim vozačem i poznavaocem moto sporta i saobraćaja razgovarali smo u njegovoj radionici u Maslinama i, freški od poruka da su motori sloboda i uživanje, ali da motocikliste na našim drumovima gledaju kao krvnike, na portalu smo pročitali vijest da je tog popodneva kod Trstena poginulo dvoje mladih u udesu motora... Takve vijesti čine da se iznova preispitujete – gdje je granica između uživanja i tamne strane adrenalina.
Crna statistika
Podaci Uprave policije kažu da je u prvih šest mjeseci ove godine u Crnoj Gori poginulo sedam motociklista, a u istom periodu prošle godine četiri. Ako se zna da godišnje – prosječno (period 2012-2016) pogine 5-6 vozača mopeda, motocikla, tricikla i četvorocikla– jasno je da će ova godina, nažalost, umnogome premašiti te brojke.
I podaci o povrijeđenima su alarmantni – govore da je u prvoj polovini ove godine povrede zadobio 101 vozač mopeda, motocikla, tricikla i četvorocikla (65 lakše, a 36 teže), dok su za prvih šest mjeseci 2016. godine povrijeđene 73 osobe (49 lakše, a 24 teže).
- Statistika ne znači ništa običnom motociklisti, niti se zbog nje smanjuje brzina. Decenijama slušam i čitam o brojevima i imenima, svaka nesreća me potrese jer mislim da smo mogli i morali nešto da uradimo, da spriječimo, da spasimo glave. Ne pomažu ni kratkoročne akcije za bezbjednost - vozače bez kacige i zbog ostalih kršenja propisa treba kažnjavati 365 dana godišnje u svako doba dana i noći. NVO organizacije, sociolozi i psiholozi se utrkuju u savjetima, a statistika je sve gora, bez dobre obuke i discipline u vožnji nema sreće. Kad se desi nesreća često čujemo opise „sudbina“ i „slučajnost“, ali smo mi obavezni da ozbiljno uradimo sve što možemo da spriječimo udese – kaže Ivanović, naglašavajući da je on više za preventivno nego za represivno djelovanje.
I Snežana Zekić, jedna od osnivačica NVO Moto klub Bezbjednost iz Herceg Novog i zamjenica predsjednika Internacionalne policijske asocijacije (sekcija Crna Gora) je više za prevenciju.
- Podizanjem nivoa saobraćajne kulture se može postići znatno više nego represivnim zakonskim mjerama, jer moramo doći do podizanja samosvijesti o potencijalnim opasnostima i tako zakon ulazi samo u funkciju nadzora, a ne represija. Potrebno je svakom motociklisti propisima nametnuti da se zaštiti opremom, ali je još bolje da sam shvati koliko može da učini za sebe i za svoju porodicu, jer u slučaju nezgode ne trpi samo vinovnik nego cijela porodica, a često i radno okruženje. Taj nivo svijesti se postiže kroz obuke, programe i treninge bezbjedne vožnje, smatra Snežana Zekić.
(opširnije u Pobjedi)
