Manolić je nedavno objavio političke memoare "Politika i domovina", a na 232. stranici piše da dva najvažnija događaja vezano za Arkana “ne bi smjeli da ostanu državna tajna, ma kako to neki još danas žarko žele”, prenio je zagrebački portal Telegraf.
Ovaj najstariji hrvatski političar, koji je promijenio 41 premijera, da bi i sam sjeo na tu poziciju kao drugi nakon odvajanja Hrvatske od bivše SFRJ, piše da je “Željko Ražnatović Arkan još je tokom istrage i boravka u Remetincu, i prije režiranog suđenja, postao dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske”.
“Početkom 1991. godine, tačnije, u aprilu te godine, Republika Hrvatska kupila je njegovim posredovanjem od njegove firme iz vojnog skladišta u Batajnici mnogo oružja, pretežno kalašnjikove AK 47 i protivtenkovsko naoružanje. Bila je riječ o 12 šlepera oružja”, navodi Manolić u memoarima, u kojima otkriva da on nije bio uključen u tu, kao i u operaciju Ovčara vezanu za Arkana.
U želji da, kako kaže, priču o Arkanu svede u pravi kontekst, Manolić postavlja i neka pitanja: Ko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom? Zašto on, kao tadašnji predsjednik vlade, nije imao informaciju o tim nabavkama? Da li je trgovina sa Arkanom bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cijelu operaciju vodio ''obavještajni krug'', i na strani kupaca i na strani prodavaca?
Napominje da nije ispitivao što o svemu tome znaju Glavaš, Perković i Šeks, ali vjeruje, kaže, da im detalji nijesu nepoznati.
“Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, naši pojedinci, u zgradi Županijskog suda u Osijeku, pripremiće dvije aktovke pune zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom”, piše Manolić i dodaje da i danas neka pitanja s tim u vezi ostala bez odgovora.
Ne zna se, kaže, čije je bilo to zlato i srebro, ima li ono neku vezu s ubijenim osiječkim švercerima zlatom, ko je, zapravo, osoba koja je zlato donijela na Županijski sud u Osijeku i na kraju, kome je ta pošiljka zlata predata?
On pita i da li je to oružje, koje se kasnije “obilno preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar”?
“Činjenica je da je 12 šlepera oružja stiglo i da je predato, a da je Arkan tih dana boravio u Remetincu. Postoji i informacija da je Arkan tim oružjem zapravo kupio svoju slobodu. Vjerujem da će ovi redovi ponukati neke pripadnike Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji su pratili i preuzeli oružje, da se ipak javno očituju o pošiljci”, piše Manolić.
On tvrdi da o cijelom ovom slučaju postoji i zabilješka u Državnom tužilaštvu, iako su, kako kaže, neki protagonisti ove priče mrtvi, pa i njegov prijatelj Lazo Pajić.
Ovaj najbliži saradnik prvog hrvatskog predsjednika Franja Tuđmana, kojeg mnogi opisuju kao čovjeka koji se približio legendi, ali u nju nikada nije ušao, piše da se još jedna operacija (1992) vezana za Arkana odvija mimo njega, te dodaje da misli da je iz toga bio svjesno isključen zbog odnosa sa Tuđmanom koji je već tada bio kao “zategnuti konopci”.
“U februaru 1992. godine predsjednik Tuđman isplatiće dva miliona njemačkih maraka za nabavku videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima, koje hrvatska država i danas ima. Gotov novac biće odnesen Arkanu, a videokaseta, zamotana u aluminijsku foliju, biće predata predsjedniku Tuđmanu u njegovoj porodičnoj kući u Nazorovoj ulici”, piše Manolić.
Insistirajući na tome da je o mnogim operacijama imao dijametralno suprotno razmišljanje od Tuđmana, Manolić priznaje da je uprkos tome često u javnosti branio autoritet predsjednika jer je, kako kaže, poštovao i njegove greške.
“Operacija pribavljanja videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare tema je o kojoj se i danas čovjek mora zapitati: ''Predsjedniče, čemu to?”, piše Manolić.
On u memoarima tvrdi da dokumenti o tom videozapisu takođe postoje i da se nada da nijesu u međuvremenu uništeni, kao što, kako navodi, postoje i dokumenti koji pokazuju da Arkanovo hapšenje i suđenje u Zagrebu nije smatrano preprekom za nastavak saradnje sa njim.
“Arkan će ostati u kontinuiranom kontaktu sa Zlatkom Bagarićem, sve do Bagarićevog ubojstva, ali i s Ferdinandom Jukićem, zaposlenim u Službi za zaštitu ustavnog poretka i još s nekim pojedincima, velikim hrvatskim privrednicima čija imena zasad ne bih spominjao”, napisao je Manolić.
Manolić je, od preuzimanja vlasti u aprilu 1990. godine pa do eskalacije sukoba s Tuđmanom krajem 1993. i u 1994. godini, obavljao dužnosti člana Predsjedništva Republike Hrvatske, pa predsjednika vlade, zatim šefa obavještajnih službi i najzad prvog predsjednika saborskog Županijskog doma.
Tanjug
